Obitelj Južnič vam je upredhodnom prilogu pokazala svoj “Divov dom”, ispričali su vam priču o projektu “Kolpa Connected”, a sada nas Ljuba Južnič vodi kroz mjesto Fara prema Kupi kako bi nam pokazala kakav je život uz rijeku opasanu ogradom. Najprije migrantska kriza zatim korona, barijere i granice se samo nižu i ne povlače se. Gdje ćemo za par godina živjeti?

Ljuba nas vodi preko jednog velikog pola prema Kupi, mjestu gdje su se nekad rafteri i kajakaši pripremali za avanturu a sada je tu ograda koja je još vezana lancem jer kad rijeka naraste izbija ogradu koja više nije centrirana.

Gdje se mi sada nalazimo? 

Ljuba: Sada smo prešli ovu ravnicu koja je  smještena odmah uz Kupu.  To je  jedino zemljište u vlasništvu Općine Kostel. Plan je da se ovdje izgradi turistički kompleks Fara. Kad smo mi stvarali međunarodni projekt “Svijet Kupe” imali smo u planu ovdje napraviti “Ljekovito selo”. Ideja je da  se tu napravi par kuća na drvetu, par glampinga i mjesta za šatore, turistički centar i prirodni bazeni za osvježenje. Ovdje se već dvije godine, ova je trebala biti treća, održavao “Castle Kolpa Music Festival”. Tada je u Fara tri dana puna života. Bilo je tu između pet i šest tisuća ljudi, dolaze mladi ljudi iz cijelog svijeta, muzika svira stalno. To nam je bilo baš lijepo i ove godine nam baš nedostaje. Ovo je predivan prostor, ali smo ovdje prilično sami i izolirani. Malo je ljudi ovdje tako da taj jedan impuls mladih ljudi napravi izuzetno dobar osjećaj na cijelom području.

Je li to glavni prilaz rijeci Kupi za vas iz Fare?

Ljuba: Ovih je dana bilo puno kiše pa je Kupa visoka. Sada ne možemo na plažu ali je tu i ova glupa ograda koju je slovenska vlada postavila da zaštiti šengensku granicu. To su napravili za vrijeme migrantske krize tako da migranti ne mogu bježati u Europu, ali oni ionako prelaze granicu i nalaze puteve, a ograda je napravila to da mi lokalci ne možemo u Kupu.  Voda je izbila ogradu iz temelja pa su se vrata sama otvorila međutim vezali su ih ponovo ovim velikim lancom. Kupa zna narasti i do par metara tako da ovo gdje stojimo uz ogradu bude sve pod vodom. Vidi se kako je voda već izbila ogradu sve uzduž. Tu gdje se upravo nalazimo je bio glavni punkt za ulazak u Kupu, na plažu, kanuom, raftom, a  sad tu ne možemo, ali imamo tamo magična vrata. Pokazati ću vam ih.

Što vama znači rijeka Kupa?

Ljuba:  Rijeke su uvijek bile životna  snaga prostora i ljudi su uvijek naseljavali prostor uz rijeku. Zašto? Jer je voda žila života. Meni ne ide u glavu, kako to objasniti, koje je opravdanje… zašto postaviti takve ograde na takvo mjesto? Životinje, ljudi… mi domaćini ovdje ne možemo do svoje žive sile života, tu. To me zaprepaštava i stvarno ne znam koja je svrha. Sama činjenica da ogradu postavljamo pred tim nekim ljudima koji dolaze također zaprepaštava. Gledam da su migranti uvijek postojali, ljudi su uvijek migrirali iz kojekakvih razloga, zbog ekonomskih razloga ili zbog ratova pa mislim da je na neki način to normalno. Pokušavam sebe staviti u tu situaciju i stvarno se grozim toga da bi me negdje na mom putu dočekala slična ograda. U početku su dolazile majke s malom djecom. Prošle bi Kupu pa bi se našle na travnjaku ili u Fari. Da ih ja sretnem dala bih im jesti i piti. Mislim da bi se i meni to sutra moglo desiti da iz nekih razloga moram migrirati. Smatram da je ovo sad neka čudna slika čovječanstva.

Najprije ograda i sad korona. Rekli ste da volite kad ljudi dolaze ovamo jer uz svu tu ljepotu koja vas okružuje, vas ima malo. Osjećate li da ste sve više zatvoreni?

Ljuba:  Korona i sva ova situacija je kao neki odgovor da smo totalno izgubili tlo pod nogama, da smo izgubili temelje života i da je vrijeme za promjene.  Evo, došli smo do ovih magičnih vrata broj 26 i dobro je da ih imamo da možemo imati komunikaciju s rijekom koja nam daje život i svjetlo kako bismo ostali pozitivni. Mislim da nas ta priroda toliko oplemenjuje i na taj način možemo dobro funkcionirati. Ukoliko se taj impuls ljudima uskrati ja ne znam kako će biti. Ne želim ni razmišljati. Prvu godinu kad su postavili ogradu nisam mogla doći do Kupe. Prva reakcija je bila otpor. Demonstrirao bi , borio bi se ali na kraju vidiš da će ta ograda ostati bez obzira na tvoju reakciu. Trebalo mi je skoro godinu dana da shvatim da sam zbog te borbe i gnjeva izgubila ono što volim. Tada sam rekla dosta. Ipak ja vidim nešto što drugi ne vide i obratno. Za mene je ova ograda nevidljiva i tako polako polako počnem ja ponovo uspostavljati komunikaciju sa Kupom. Kasnije sam došla na ideju o projektu kako bismo osvjestili javnost o našem problemu. Analizirati koju svrhu ima ova granica sad tu, imaju li granice uopće smisla u ovom svijetu u kojem danas živimo? Koju svrhu imaju granice bilo u osobnom poimanju, kao nacija ili kao civilizacija? Mi u tom prostoru ne živimo sami. U tom prostoru žive nevidljiva bića, od ovih vidljivih stabala koja ne percipiramo kao bića do svih tih životinja koje žive u šumama Gorskoga kotara i Kočevskih šuma, sve su to civilizacije sa kojima mi dijelimo prostor. Pitam se kome postavljamo granice? To je možda i filozofsko pitanje ali svejedno, to je pitanje koje bi si svaki čovjek trebao postaviti.

Ograda sa žicom koja je odvojila žitelje Fare od Kupe

Kako žive žitelji bez obzira jesu li na slovenskoj ili hrvatskoj strani? Jesu li se oni pomirili sa ovom situacijom uz Kupu ili imaju isti problem kao i vi?

Ljuba: Svi smo imali taj problem. Možda su neki više bili prestrašeni zbog te manipulacije gdje su nam najavljivali toliko tih migranata. Sijanje straha, uvijek siju neki strah. U početku su počele i razne  demonstracije, ali nas ima malo tako da se to nije ni čulo. Ljudi su se naučili. Svi već znamo da su tu ova vrata koja možemo sami otvoriti. Ako hoćeš vodu moraš zvati policiju i oni  ti otvore vrata, postoji neki režim ponašanja oko Kupe sada. Slobode nema. Ima još par mjesta na kojima možćemo doći do rijeke.  Tu malo dalje je Prifarski jarak,  potok koji ulazi u Kupu i tamo nema ograde. Svi smo si mi našli neke prilaze.

Kad ste spomenuli životinje, navodno se na ovom području Kupe nastanio i dabar?

Ljuba:  Nitko ne zna kako su ti dabrovi došli. Prvi put su ih primjetili u Dolenjskim Toplicama u Sušici. Primjetili su ih tako što su odjednom na brzinu pojeli  toliko stabala srušili a sljedeće sezone dok smo šetali primjetili smo isto tako stabla – kao da ih nešto jede. Zatim  srušena stabla sa pojedenim početkom debla na šiljak. Raspitivala sam se među stanovništvom uz ovaj dio Kupe, ali mi nisu znali reći ništa osim da ovdje na rijeci nikad nije bilo dabrova. Primjećujem da se dabrovi sele. Jedan je blizu već godinu dana. Napravio je branu odnosno svoju kuću pa ovdje više ne jede. Malo ode pa se vrati. Uglavnom, vrlo zanimljiva pojava.

Ima li uopće išta dobro u toj ogradi sa žilet žicom duž cijele rijeke?

Ljuba: Pa dobra strana ograde je to što su da bi ju postavili morali prije očistiti teren koji je bio  prilično zarastao tako da sad imamo šestnicu uz ogradu. Kažu da ima nekih dvjesto  i nešto kilometara ograde uz granicu Hrvatske i Slovenije. Mi smo se raspitivali ali na konkretan odgovor nismo naišli no, …da, sve će se maknuti jednog dana. Hladni rat je završio i Berlinski zid je maknut pa će vjerojatno i ova ograda nestati a ostati će ova lijepa šetnica. Na nama je samo da ju održavamo. Evo, da, ima i nešto dobro, uvijek postoji i nešto dobro.

PROČITAJTE PRVI DIO PRIČE S KUPE:

“DIVOV DOM” OSLOBAĐA KUPU – KOLPA CONNECTED 2020

2 KOMENTARI

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime