Uputio sam se na Hrib iznad Gerova u Gorskom kotaru, točnije u selo Markci. Tamo živi obitelj Štimac Cunar koja se bavi prvenstveno kozarstvom a moglo bi se reći i općenito stočarstvom jer osim koza imaju kokoši, patke, mačke, krave, svinje i možda sam u svoj sili domaćih životinja neku i zaboravio pa se toplo ispričavam.
Interesantna je priča o obitelji koja se u stočarstvo upustila i sad već četvrtu godinu ustraje, bez imalo znanja o kozama u vrijeme kada nam sela zjape prazna jer ih mladi ljudi masovno napuštaju u potrazi za komotnijim životom. Je li taj gradski život toliko lagan a život na selu toliko težak? Možda će nam odgovor na to pitanje pružiti priča o ovoj vrijednoj
obitelj koja je za sebe sama izgradila svoj raj.

Kako ste se odlučili za život na selu? Moram priznati da mi izgleda vrlo netipično za današnji stil života kada svi bježe u gradove a maštaju o selu kao nekom bijegu, više turistički.

Tata Zdravko: Ja sam vozio kamion u Njemačkoj i dosta mi je bilo asfalta. Praktički sam živio u kamionu. Doma sam dolazio samo za vikende. Oni su bili sami i ja sam bio sam. Na nagovor supruge i djece počeli smo se baviti poljoprivredom i stočarstvom. Imam puno ljepši život tu u Markcima nego što sam imao vani.
Ovdje je bilo sve zapušteno. Ljudi su zadnji put kosili prije trideset godina. Odjednom su svi otišli i sve je zaraslo. Anamarija i Nik su bili mali. Zmije su izlazile iz šipražja oko kuće pa je postalo malo opasno za djecu. Supruga je sanjala da bismo trebali nabaviti koze pa smo se odlučili nabaviti četiri kako bi nam pomogle malo očistiti okućnicu. Najprije smo nabavili prve četiri, a zatim još petnaest. Sve ovo što vidite – to su očistile malo one, malo mi i selo
se vratilo u normalno stanje kakvo je bilo do prije trideset godina.

Mama Mirjana: Ja sam iz Gerovskog kraja. Kako smo se oženili Zdravko me svugdje vodio sa sobom sve dok djeca nisu krenula u vrtić. Do tada sam mogla svugdje s njim. Po tim velikim gradovima ništa mi se nije dopalo. U Rijeci, gdje smo živjeli, nije se dalo disati od smoga. Rekla sam mu, ja ti neću nigdje, meni nemoj stan tražiti, ja ću ti ostati na Hribu s tvojim roditeljima. Meni je tu ljepše u prirodi.
Osam godina radila sam kao gerontodomaćica, a onda sam ostala bez posla kao višak. U to vrijeme već smo imali koze, nabavili i kravice i svinje pa je to postao ozbiljniji posao. Imam posla od 0 do 24. Ujutro u štali, pa malo oko životinja, ima tu i čišćenja.

Tata Zdravko: Nakon fizički napornog rada čovjek ide na spavanje bez stresa i briga. Budi se bez stresa. Jednostavno to životinje pokupe na sebe. Mnogi ljudi, kad vide koliko je narasla naša farma, kažu da što nam je ovo trebalo, ali nama nikad nije slična misao proletjela glavom.

Kako ste se počeli baviti kozarstvom?

Mama Mirjana: Mi smo se počeli baviti kozarstvom 2016. godine. Sada imamo 36 koza, dvije krave i šest prašćića. Svaka koza će dogodine imati svoje mlado, znači mi ne kupujemo nego imamo svoje potomstvo. Ženskice ostavljamo, a muške jariće najčešće prodajemo. U planu je dostići brojku od sto koza. To nas jako veseli. Nikad nam
nije dosadno jer sa životinjama uvijek imamo neku zanimaciju.

Anamarija: …i sve je prepuno ljubavi. Koze su jako pitome i vole se maziti.

Vežete li se za sve te svoje životinje? Reklo bi se da su poput članova obitelji?

Mama Mirjana: Da jako smo vezani za njih. Za svaku kozu znamo kako se zove.

Anamarija: …i koja je kojem kozliću mama, cijelo obiteljsko stablo.

Kako ih prepoznajete?

Mama Mirjana: Prepoznajemo ih po njušci i po rogovima uglavnom. Ukoliko imamo nedoumice po brojevima, pogledamo zadnje tri znamenke i sigurni smo da je to baš ta koza. Sve imamo evidentirano i u glavi i u knjizi.

Kako vam izgleda radni dan, a u stočarstvu je svaki dan radni?

Tata Zdravko: Pa posla ima 24 sata. Ujutro se budimo oko šest. Do uvečer oko 9 ili do 10 smo okupirani oko životinja. Blago traži svoje! Dokle god imamo ljubavi i volje nije nam teško. Nadamo se da ćemo ustrajati do daljnjega, prvenstveno radi djece. S obzirom na situaciju danas, da barem imamo hranu doma.

Kako djeca uspjevaju uskladiti školske obaveze i obaveze na farmi?

Nik: Ja najprije riješim školu i zadaću pa nakon toga pomažem na farmi.

Tata Zdravko: To je sve podijeljeno među nama. Znamo tko kad i što treba raditi. Kad je škola malo ih manje zaposlimo na farmi, a za vrijeme praznika više, tada su non-stop s nama. Nik je sa mnom u košnji i spremanju sijena. Mama i kćer su više na mužnji u štali i na pripremi naših proizvoda. Vrlo smo organizirani i kad treba uskočiti njima ili one nama, imamo i prijatelje koji dođu pomoći. Svi se dobro slažemo pa je i posao lijep. Nije nam teško.

Pratite nas i dalje jer sutra slijedi nastavak razgovora s obitelji Štimac!

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime