Staša Aras  rođena je u Trogiru 1972. Objavila: Takve se stvari događaju ljudima, pjesme, Nedolično i vrijedno spomena, pjesme, Meke granice, kratke priče, Premještanja, pjesme.

Bavi se nastavom književnosti, organizacijom i moderacijom književnih razgovora,  dio je tima književnog festivala Kalibar, vodi ciklus Književnost u Lazaretima, Art radionice Lazareti u Dubrovniku, vodi radionice pisanja.

Živi u Zadru i u Dubrovniku.

Čitajući poeziju Staše Aras možemo uvidjeti da je riječ o osobi koja je objavila rat primitivizmu.  Nemilosrdna čak i prema  samoj sebi, ova pjesnikinja razbija klišee i slavi iskrenost koja je u današnje vrijeme prava egzotika. Bilo da je u prvom ili trećem licu jednine, njene pjesme projiciraju ženu lišenu patetike.

 

NOĆNI VLAK

 

Umorna poput zastave

što je zaboravljena vijorila na vjetru

tijela smekšanog nekom svojom logikom

napuštam grad.

Ne pijem votku, ali gutam noć

što puše sa sjevera s pahuljicama

ljubi me

dok nam ne utrnu jezici vrući na mećavi što gura kontejnere niz

ulicu.

U pothodniku klizavo je

skinsi se tresu uvučenih vratova, nazalnih glasova

mi letimo dalje kao riječni galeb pod željeznički most.

Malo ću samo spustiti glavu pod tvoje krilo.

Ljubimo se napokon snažno

mogli bismo tako povući nebo s istoka kljunovima.

Prije nego svane jutro kao sirutka pod željeznim mostom na kojem

piše

Generale dobrodošao

U zoru srljaju noćni vlakovi puni tvrdo kuhanih lica.

Voljela bih da sve to ne moramo gledati.

 

 

JEDNA ŽENA

 

Jedna je žena zastala, okrenula se i rekla:

Nada je ono pernato biće

pa su je ismijali pred svima. Suprug ju

je prevario s mlađom, a ona mu oprostila i nikad nije zažalila.

Kada se pokajala prijavio ju je policiji zbog klevete

pa su je slikali golu

skandirao joj je pun stadion muškaraca

još k tome.

Navečer, dok je jela grah iz konzerve joj je netko prijetio bombom,

demolirao stan i objavio pjesmu.

Iznenada joj je umrlo i dijete.

Njoj su jedva spasili život. Njenu najbolju prijateljicu je ubio sin čim

je mogao kupiti pištolj.

“Želim kupiti pištolj.

Imate li osobnu iskaznicu?

Evo, imam.

Izvolite.

Hvala.”

“Nikada više neću imati dijete”, rekla je kad je došla s groblja i od

tada

štrajka šutnjom, glađu, prezirom.

Na hitnoj su joj izvadili jajnike i maternicu. Na putu kući

je silovana i zadavljena. Od tada

ima umjetne grudi

usne nos kosu nokte

jer joj život ide na jetra i da joj lice ne bude prazno.

“Baš mi je lice nekako prazno stavit ću si još jedan manji nos. Tu.”

To je rekla.

Nakon popodnevne kave prodala je bubreg

i iskopala oko pred svima. Promijenila ime po katoličkom kalendaru

i zaspala na sto godina dok je grad obrastao u bršljan,

koprivu, imelu, maginje, hrast, bor itd.

I smilje.

Čim se probudila ušla je u jezero džepova punih kamenja da se umije

i usput svratila u samostan po sendvič.

“Idi u samostan”, rekao joj je, a ona se hitro utopila.

Tamo je prvi put poljubila ženu

i istovremeno

u Americi stavila glavu u pećnicu

Velika pjesnikinja.

Malo se fiksala nekoliko godina

u žilu heroinom pa poželjela da je netko voli

napokon.

Tog je dana žena u tri popodne sjela u kafić da popije kavu jer je bila

toliko pijana da nije mogla hodati ulicom, padala je i bojala se

takva doći kući, možda ju je bilo stid. Kavu je prolila po stolu,

dugo je gledala kako crna tekućina otječe i curi i nije znala što

bi, da li da poliže stol, propadne u zemlju

Ili da naruči novu kavu

Svakako, bilo joj je loše i tu je ostala sjediti.

Još je tamo.

Možete ići sami vidjeti ako ne vjerujete.

Stalno ponavlja Ja sam kriva, Ja sam kriva!

I gleda kako pod njom teče crna tekućina.

 

RAY 2


Ukrala sam te iz restorana gdje si služio kao dekoracija pod stolom.

U prašini

s kiticom suhog cvijeća u sebi. Na stranici

s pjesmom o uholažama koje izlaze iz torte. Vjerojatno nisu znali

tko si, kada su te ostavili da čamiš s jednim svijećnjakom u

starinskom koferu. Niti su

pročitali pjesmu. Inače ne bi dopustili da iz nje mile uholaže,

nezaustavljivo. Danima.

Gosti jedu omlete i engleske doručke i smješkaju se u sumrak. Ti

znaš da

mene za njih nije briga, ti si mi važniji od morala. Došla sam ti

ujutro golih koljena

i nepočešljana nakon noći u kojoj su padale šljokice i po mojoj

koži klizili gliteri, kleknula

i uzela te. Samo tako.

Kao što se uzimaju sve važne stvari.

Odlučno.

Ne moram imati tu knjigu, radim to za tebe, Ray. I dok sjedim za

stolom

u tom istom restoranu, mislim kako mi je život besmislen. Možda

bi ti bilo bolje

da sam te ostavila, ali to nikada neću saznati jer nisam imala

hrabrosti

da ti okrenem leđa.

Položila sam te uz svoje uzglavlje uz puževe, krijesnice, gljive,

cvrčke, skakavce

s kojima sam spavala cijele noći dok je padala kiša po šatoru.

Umetnula sam u tebe salvete

SNA-Takve se stvari dogadjaju ljudima_KB.indd 85 29.08.14 15:19:57

86

sa svojim jalovim pjesmama u kojima priželjkujem

duge, tople, suhe ruke nekog muškarca.

Jesu li tvoje ruke bile duge, tople, suhe

ili kratke, mokre, hladne?

Rekla sam prijateljici to o kratkim, mokrim, hladnim rukama

muškarca i ona je rekla s polusmiješkom:

“Ah znam to, nažalost.”

Ja sam rekla:

“Znam i ja, nažalost.”

Znaš, ljudi mogu biti dobri koliko žele, moj život se svejedno

iznutra čini besmislen i taj osjećaj bih rado izbjegla.

U ovom svijetu što prokišnjava i gdje su nam kosti upile vlagu, ja

mogu sama dugo ležati na suncu.

Baš me briga ako je to nekome tužno.

“Idi ostavi ga”, kaže mi neku večer momak iz Wellsa. Zvao se

Garetth. Garetth Cooper. “Ovako mu dođi, uhvati ga za ruke i reci

mu:

‘Ja ću tebe sada ostaviti.’

I onda idi, cvjetaj i život će ti se promijeniti.” Nagovarao me da te

ostavim, a ja nekako

osjećam da će moj život uvijek biti isti.

Sve se uvijek vrati na vlagu iz kostiju koja počinje jednoga dana

izlaziti.

Zato te nisam nikada ostavila i nikada neću znati kakav bi mi bio

život da sam to učinila.

… Moram podrezati pola misli da bih preživjela. Najlakše je

sretati ljude i pustiti da oni vode razgovor. Biti tako kao

lopta među odlučnim rukama igrača. Večeras sam ostala kući.

Mislila sam

malo na bolnicu. Sasvim slučajno na dugi hodnik, sobu,

čekaonicu, mir noći i infuziju.

Šatori su blago zaudarali na vlagu, poput mokrih čarapa.

Decentno. I oblaci

nakon što je cijeloga dana padala kiša.

Telefon je zvonio dok sam navlačila čiste plahte na prljave

madrace. Nazvao je Peter.

Prolazio je pored moje kuće pa me pozvao na pivo. Iscurila mu je

baterija strpljenja.

Ostala sam sjediti na zidiću i gledati niz ulicu između bijelih

šatora na zapad. Oblačni dan u srpnju.

Evo, i razglas je pukao. Stalno se to događa. Onda ritam mašina

gnjavi taj beat rilcima

i cvrčci povremeno, oblaci na zapadu uzbuđeni i uskovitlani pred

promjenom. Ja i ti

u mome krilu na ovom zidiću. Mogućnost piva koja je ostala

lebdjeti u zraku.

Vidim krajičkom oka kako je protrčao miš.

Ne bunim se, imam još i pun ormar cvrčaka. Tako živimo, pred

vratima zastanemo, ali ne kucamo.

Moji prijatelji dolaze noću, ulaze u san ravno iz prašuma Latinske

Amerike,

vade koku iz malih paketića i crtaju krugove, mete oko kreveta

koji onda lebdi.

A ja ne smijem izaći iz mete.

Pa se sve naglo prospe, a mi ostanemo prilijepljeni jedno uz

drugo kao psi.

Tvoja je koža pjegava i glatka poput moje, Ray. Tvoja topla

velikodušnost i očita namjera da svima pokažeš koliko ti se sviđam.

U sitnim dozama

spašavaju život ovoga ljeta. I kad shvatim da si tu dođe mi da

vjerujem u Boga.

 

 

VIJESTI


Cijeloga dana

slika je krhka i opasna kao poledica

jutro mora biti mirno da ne probudi ptice

u progonstvu

to se ne smije reći u lice

lice je posebno osjetljivo na riječi

na glas općenito

lice je sumnjičavo

kao i naličje progonstva

na granicama se masa okuplja

u stisnute šake

šatore

duge povorke mesa

vatre

četiristo tona mesa čeka

samo da nas ne vrate, kaže zbjeg

u ovom slučaju ne želimo povratak

nema izuzetaka

nema pravila

nema micanja

nema hrane ni vode ni vojske

ni vijesti nema

20

u limbu je usko

crijevo koridor

kordon

za to vrijeme čitavi gradovi

prazni čekaju

a užas se mjeri preciznim kokainskim vagicama

 

UMIRU PREZIMENA


Nekamo odlaze napuštena prezimena

zamijenjena novim

svučena

iščezavaju u nepostojanje

vidim kako se žena

izvlači iz prezimena

kao iz kaputa

vješto

pa onako

samo u košulji i svojim imenom

silazi niz ulicu

obavezno nizbrdo i hitro

a za njom pjevaju ravnodušne ptice

„Jesti!“ „Jesti!“

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime