Ovdje nastavljamo priču o Asiji, Marti i Amiru – mladoj obitelji koja je našla
hrabrosti da pokuša ostvariti svoj san. Promijenili su svoj život iz korijena, učinili
su ono na što se većina nas ne usuđuje ni ozbiljnije pomisliti.

O ljudima, vukovima i medvjedima

Idete li ponekad svi zajedno promatrati životinje?

Amir: Kad je Asia bila mala; išla je tada u prvi razred, našao sam lokaciju gdje
vukovi borave. Imali su mladunce stare otprilijke četiri mjeseca. Drugi dan upitao
sam Asiu želi li ih pogledati. Na livadi su bila dva vučića. Mi smo ih dozivali a oni
su uzvraćali. Nalazili smo se na udaljenosti od 80 metara. Nikad se ne smije ulaziti
u njihov teritorij i nikako se ne smije puštati pse, vikati i slično. Bilo koji takav
postupak će ih otjerati. Treba poštivati pravila ponašanja među životinjama.

Divlje životinje koje nisu nikad bile u kontaktu s čovjekom, vrlo su plahe – vuk / foto: Amir Hadži

Asia, jesi li vidjela medvjeda uživo?

Asia: Jesam, iz kombija kad sam išla u školu i nije me bilo strah.

Marta: Ja sam vidjela čopor vukova u kasno ljeto. Zavijali su i mali i veliki. Da bi
vidjeli vukove moramo ići dublje u šumu. Oni se drže dalje od ljudi.

O planovima i budućnosti

Kakvi su vaši planovi za budućnost? Kako ste osmislili svoj profesionalni
život?

Marta: Planiram otvoriti obrt za organizaciju raznih edukativnih radionica za djecu
svih dobnih uzrasta. Prije sam radila u Parku prirode Učka kao stručni suradnik za
edukaciju i tamo su dolazile grupe djece od predškolske dobi pa sve do studenata
biologije, zemljopisa, šumarstva i slično. Naravno, svaka dobna grupa ima neku
specifičnost tako da sam prema kurikulumu napravila jedan niz tih radionica koje
se mogu odvijati u prirodi.
To su prvenstveno radionice u smislu istraživanja
prirode, koristeći opremu; ono što djeca ne mogu u školi, za vrijeme redovne
nastave, gdje im treba praksa, da mogu direktno u prirodi vidjeti kako neke stvari
funkcioniraju i da se nekako poveže s njihovim životom pa tako lakše pamte.
Ovdje imamo prostor za radionice, u to se uklapa i kratka šetnja prirodom blizu
našeg sela tako da je pogodno za sve dobne uzraste.
Pokušavamo spojiti razne discipline. Surađujem sa raznim instruktorima yoge i
nutricionistima. Želja nam je da u budućnosti imamo i mogućnost gong terapije i
slično kad smo već u prirodi, u tišini i u miru – da spojimo čim više tih opuštajućih
disciplina te ponudimo neku vrstu prirodnog wellnessa tako da se čovjek nakon
odlaska odavde osjeća potpuno obnovljen, regeneriran.
Osim toga bavim se i ljekovitim biljem. To je moja strast. Nakon korone ljudi su se
malo više usredotočili na to što mogu pronaći u prirodi, što mogu brati, što mogu
iskoristiti na bilo koji način da im to onda ostane, ne samo u kulinarstvu nego i kao
ulje , tinktura, prirodni proizvodi poput krema. Želja mi je educirati druge ljude što
mogu brati, kako pripremati… Otvorena sam i za strance. Ovdje dolaze i Talijani.
Govorim talijanski i engleski. Gorski kotar je sve otvoreniji i interesantniji turistima
pa tu vidim mogućnost za kvalitetnu ponudu.

Hoće li cijela obitelj biti uključena u tvoj projekt?

Marta: Vidjet ćemo kako se cijela priča bude razvijala. Amir sada traži posao u
svojoj struci ali oni su u svakom slučaju moja velika podrška.

Asia: Ja ću biti tvoja asistentica i to zauvijek.

Kuća sagrađena po skandinavskom patentu

Vrlo interesantan segment vašeg života ovdje u Šafarima je i sama kuća. Po
čemu je ona posebna?

Marta: Cijela priča oko našeg dolaska tu je jako stara. Još kao studentica maštala
sam sa svojim prijateljem arhitektom da će mi on jednog dana dizajnirati kućicu u
šumi. Tad nam se pružila prilika da stvarno izgradimo kuću po našoj želji, naravno
unutar gabarita prijašnje kuće na toj poziciji. Opredjelili smo se na što više
ekološki pristup jer sam ja biolog ekolog pa je to u skladu s mojom strukom.
Temelji su betonski. Unutra se nalaze kade koje služe kao pročišćivač vode.
Također imamo kompostni zahod koji za razgradnju koristi kalifornijske gliste. Sve
to ima svoje odvode, riječ je o skandinavskom patentu.
Zasad se to sve pokazalo super. Za pranje koristimo kišnicu, a po vodu za piće
idemo na jedan od izvora kojih je mnogo na našem području. Sve što uđe u kuću
iskoristi se i reciklirano ide van. Gornji dio u kojem živimo je u potpunosti drven
osim krova koji je limen. Izolacija je odlična tako da drva za ogrijev koristimo
manje od prosjeka. Po ljeti je super jer izolira od vanjske topline. Imamo i vanjsku
terasu na kojoj je vrlo ugodno. Na terasi si istovremeno u prirodi i u svom domu.
Tamo provodimo veliki dio dana i ručamo za ljetnih mjeseci. Sve je nekako
stopljeno jedno s drugim.

Tko se prvi budi najljepši mu dan

Asia, kako izgleda tvoj školski radni dan?

Asia: Probudim se najranije, prije od svih u razredu. I kad se ne želim rano buditi
ja se svejedno budim jer mi je to postala navika. Obavim jutarnju rutinu. Kombi po
nas Hribare dolazi u sedam. Doručkujemo u školi i u osam sati nam počinje
nastava. U školi mi je jako lijepo. Sjećam se vremena kada smo brojili koliko će
nas biti u razredu i ispalo je da smo najbrojniji razred u cijeloj školi. Razredi su
podijeljeni.

Nedostaje li ti nešto iz grada čega ovdje nema?

Asia: Najviše mi fali more. Ostalo ne.

 

PROČITAJTE:

ŽIVOT S PRIRODOM – MLADA OBITELJ ZAMIJENILA GRADSKI ZA ŽIVOT NA SELU

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime