Odlazak iz grada u planinu

Nakon sat vožnje od Opatije do Gerova, pa još malo iznad, stigao sam u Hrib, mjesto na čijem rubu uz samu šumu živi jedna interesantna obitelj. Posjetio sam Martu, Amira i njihovu kćer Asiu – obitelj koja je gradski život zamjenila životom u planini. Kažu da je odluku donjela Asia koja je upisala školu u Gerovu i jako joj se svidjelo. Marta, po struci biolog, po vokaciji je privržena prirodi. Amir, inače nogometni trener koji je dugi niz godina proveo u NK Rijeci ima nesvakidašnji hobi. Naoružan fotoaparatom prati divlje životinje. Žive u tzv. švedskoj kući. To je niskoenergetska kuća napravljena od drva i izolacijskih materijala. Samo prizemlje je zidano jer se tu nalaze tankovi za otpadne vode. WC nema vodokotlića, ali se nigdje ništa ne osjeti. Vodu kojom peru suđe, robu i sebe običnim detrdžentima, sapunima i svime što ostala kućanstva koriste, nakon filtriranja piju patke. Razgovarali smo  s ovom neobičnom obitelji pa pogledajte o čemu se radi.

Kako ste se odlučili na život u planini?

Marta: Asia je trebala krenuti u prvi razred. Paralelno smo ju bili upisali u opatijsku školu i u Gerovu. Asia je željela doći živjeti ovdje . Najprije smo namjeravali izgraditi vikendicu, pa smo naknadno promijenili projekt i napravili obiteljsku kuću. Pošto se Asiji toliko svidjela ideja o životu u prirodi, a Amir i ja smo oboje zaljubljenici u prirodu, počeli smo razmišljati da bi bilo zanimljivo doći ovdje živjeti. Škola i Asijin upis u prvi razred su nas potakli da to napravimo prije penzije.

Kako ste došli baš u Hrib? Od Slovenije vas djeli korito rijeke Kupe.

Marta: Mi smo sad u zaseoku Šafarima pored sela Hrib. Ja sam iz Voloskog, a Amir je vezan za  Lokve i Fužine. Tamo je imao vikendicu. Oboje smo provodili ljeto u prirodi, što u Gorskom kotaru što u Sloveniji.

Amir: Ja sam iz Rijeke gdje sam i odrastao, ali sam provodio puno vremena u Gorskom Kotaru.

Marta: Htjela sam reći da nas oboje privlači priroda. Željeli smo naći nešto slično ali dugo nismo uspijevali. Ovdje smo našli dovoljno veliko zemljište sa ucrtanom ruševnom kućom i shvatili da je to prava lokacija za nas. Imali smo dozvolu gradnje. Napravili smo rekonstrukciju i kad je kuća bila gotova uselili smo.

Asia, što te u Gerovu privuklo da si poželjela doći živjeti ovdje?

Asia: Pa priroda je ovdje predivna i mogu se bezbrižno voziti biciklom. Imam i dobro društvo.

Što ste radili prije nego što ste se doselili ovdje?

Amir: Radio sam u NK Rijeci u školi nogometa.

Marta: Ja sam diplomirani biolog i radila sam u Parku prirode Učka a nakon toga u Prirodoslovnom muzeju u Rijeci.

 

Potpuna promjena stila života

Nije baš uobičajeno da se cijela obitelj ovako složi da promjeni stil života i još tako drastično. Je li to veliki izazov za vas?

Marta, Asia i Amir: Još uvijek je veliki izazov!

Marta: Ovdje smo već četiri godine i još uvijek se prilagođavamo. U početku smo imali poslove koji su nas vezali za Rijeku. Onda smo se odlučili na ovaj život i nadamo se da će to sve biti ok.

Koja je razlika između urbanog i života u Gorskom Kotaru?

Marta: Prvenstveno, mir i tišina. Drugačiji, sporiji ritam. Više si u toku s dnevnim ritmom. Dosta je drugačije od života u gradu. Osjećaj slobode. Pogotovo za Asiu. Nemamo brige. Ona ide na bicikl. Prometa nema. Imamo i životinje s kojima perovodimo mnogo vremena.

Amir: Više se osjete godišnja doba.. Zime nisu bile pretjerane. Zamišljali smo da će biti žešće. Padne snijeg, ralica očisti i normalno se krećemo.

Kako vam prolazi vrijeme ovako u prirodi?

Asia: Ja šećem, vozim bicikl i slikam. Slikam temperama razne slike na platnu.

Marta: Imamo vrt, dva velika psa; češkog vučjeg psa po imenu Kinai i hrvatskog tornjaka Ria, patke, mačke.

Patke

Strasni promatrač divljih životinja

Amire, za tebe smo čuli da prilično uspješno slijediš divlje životinje. Opiši nam svoju strast.

Amir: Oduvijek sam bio okružen životinjama. S roditeljima sam provodio puno vremena u prirodi. Polako sam počeo odlaziti u šumu sam. Društvo su mi uvijek pravili moji psi. Polako sam se počeo sve više približavati životinjama, proučavati ih, promatrati ih, fotografirati. Ljudi misle da ja pratim samo medvjede, vukove i risove jer je to atraktivno, međutim pratim sve životinje. To je za mene sasvim normalna pojava. Prije svega volim boraviti u prirodi, a ako si u šumi tih s vremenom te životinje ne promatraju kao neku opasnost i s vremenom ti dopuštaju da im se približiš. To mi je već postalo kao neka rutina.

Želiš reći da te određene životinje već prepoznaju?

Amir: Pa, definitivno da. Postoji jedan čopor vukova koji se odaziva na moje zavijanje pa se onda oni javljaju meni. To zna biti naizmjenično po sedam, osam puta, uglavnom rano ujutro ili predvečer i najčešće u jesen i tokom zime. U proljeće i ljeti oni imaju mlade. Traže mjesto za brlog i tada ih ne ometam . Ne želim im stvarati stres zavijanjem. Kroz četiri godine što već boravim s tim čoporom mogu reći da ih svake godine gledam i cijeli čopor i sa mladima. Vučica mi je dopustila da ju promatram s mladima. To promatranje traje i do dva, tri sata. Ako ih sretnem mogu ih promatrati duže vrijeme. Nemaju strah od mene. U svakom slučaju – jako lijepo iskustvo.

Predivan prizor – vuk na snijegu / foto: Amir Hadži

Isto tako imam česte susrete s medvjedima. Kad se sretnemo neki se maknu brže a neki kasnije. Naravno, treba držati razumnu distancu. Nikad mi se još nije dogodilo da sam doživio medvjeda kao neku prijetnju. Treba biti tih i na distanci, ne vikati ili nedaj bože išta bacati.
Najopasnije su divlje životinje koje su pripitomljene jer divlja životinja koja nije nikad bila u bliskom kontaktu sa čovjekom skoro uvijek bježi. Može se dogoditi da medvjedica ima mlade i da nije u mogućnosti maknuti se, da te jednostavno nisu čuli. U tom slučaju, iz straha, može reagirati obrambeno.

Kako ljudi gledaju na divlje životinje danas? Sigurno ih interesira tvoj hobi za koji se ne može reći da je uobičajen.

Amir: Svoje vrijeme provodim u šumi i ne ugrožavam biljni i životinjski svijet. Drugi ljudi u šumi me ne interesiraju. Jako puno ljudi interesiraju zvijeri i žele ih vidjeti. Uglavnom su pozitivni. Postoji dio ljudi koji vide problem u vuku, risu i medvjedu. Mogu navesti da imamo dva psa, dvije mačke i tri patke. Netko će reći da vuk nanosi štetu i da ubija stoku ili da će zaklati psa. Zna se desiti, ali vrlo rijetko. Kad idem s psima u šumu imam ih sto posto pod kontrolom. Ne samo zato da ih neka zvijer ne zakolje nego i da oni ne ugrožavaju divljač, da ju ne tjeraju, da ne bi zaklali srnu, zeca ili bilo koju životinju. Mislim da tko god ima neku stoku i ako je stoka po noći zatvorena u štali gdje medvjed , ris ili vuk ne mogu ući, ako je po danu čuvana električnim pastirom i sa psima, postotak štete je vrlo nizak. U konačnici se ta šteta i ako nastane, nadoknadi. Kažu mi; „Pa ti nemaš stoku.”. Mi imamo patke i čuvamo ih i od lisice i od vrane, i od škanjca, jastreba. Treba se baviti time. Bilo bi glupo da ja sad kažem; „Imamo patke. Ajmo mi sad istrijebiti sve ptice grabljivice, lisice, medvjede, vukove….”. Isto vrijedi i za pse. Kad nas nema, psi budu u boksu od 15 kvadrata. Boks je od čeličnog pletiva sa krovom tako da ne može vuk ili medvjed ući i napraviti neku štetu psima.

Dokle god divlje životinje imaju hrane u prirodi, ne ugrožavaju čovjeka / foto: Amir Hadži

Život potpuno usklađen s prirodom

Prednost Gorskog Kotara je što ima sve divlje životinje koje mogu živjeti na ovom podneblju. I ris i vuk i medvjed su uklopljeni u hranidbeni lanac Gorskog kotara. Oni su totalno neovisni o čovjeku. Ne kažem da se ne može pojaviti neka jedinka medvjeda koja će se pripitomiti i početi hraniti bliže kućama ili neki vuk koji će početi napadati pse ili se približavati stoci, ali i za to postoje rješenja. Dokle god te životinje imaju hrane u prirodi uopće nema problema. Isto, što se tiče risa, kako je počeo proces Life links odnosno poboljšavanje genetike ubacivanjem jedinki risa koje imaju druge gene od ovih koji žive, ovdje su potomci od četiri jedinke risa. Jedini cilj je da se ubaci nova krv u naše risove kako bi ostali zdravi jer su počeli oboljevati, skloniji su bolestima, kraće žive zbog toga jer su mješani u srodstvu.
Isto tako imamo oko 2000 kvadrata vrta. Imamo puno biljaka. Zec , jelen i srna su nam dolazili u vrt i jeli biljke. Ni u jednom momentu nismo razmišljali da ih istrijebimo. Stavili smo pastira, zaštitili vrt i sve normalno funkcionira. Patke je jednom napala lisica. Počele su gaktati. Psi su otjerali lisicu i sve je bilo riješeno. Prirodi se treba prilagoditi, a ne ju pokoravati.

Ako želite odmah nastaviti s drugim dijelom reportaže kliknite ovdje.

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime