I ovaj put nas autor knjige “Izumrla naselja i napuštene građevine otoka Krka”, Alan Žic vodi na poluotok Prnibu.

Knjiga Izumrla naselja i napuštene građevine otoka Krka – Alan Žic – Teklin

Nedaleko lokacije iz prethodne reportaže, “Krčke arene”, pješke po bijeloj cesti, naišli smo na jedan od ilirskih/liburnijskih nadgrobnih humaka (tumula). Velike gomile nabacanog kamenja, nalazimo posvuda na otoku.
Jedan, na lokalitetu Sv. Petar u predgrađu Krka, bio je otkopan i arheološki istražen pri dogradnji ceste za Kimpi. Bio je visok 4 metra i promjera 16 metara. Središnji unutrašnji dio bio je opasan cirkularnim prstenovima naslaganog kamenja. Nisu pronađene ljudske kosti, pa prema nekim tumačenjima nije ni bila riječ o pravoj, već samo o simboličkoj grobnici nekog velikaša, čije tijelo zbog nekog razloga nije moglo biti pokopano. Ta građevina imala je, dakle, funkciju kulta. Nakon provedenih arheoloških istraživanja tumul je zaliven betonom te se na njegovu mjestu danas prodaje voće i povrće u jednom trgovačkom lancu.

Hrvati koji su „naslijedili“ te visoke kamene gomile, koristili su ih kao vidikovce u stočarstvu (popevši se na tumul imali su bolji pogled na raštrkane ovce) te ponekad kao plato za paljenje vatre u svrhu obavještavanja o nadolazećoj opasnosti. Poštovanje prema grobištima tih naših pradjedova Liburna/Ilira izgubilo se tek u modernim vremenima, malo nakon Drugog svjetskog rata, o čemu mi je pričao dr. Rado Žic-Mikulin.

U staro vrijeme, a ja pamtim još i pokojnog djeda, koji bi običavao baciti kamen na gomilu (tumul) kad bi došao na teren gdje je bila gomila. To je također običavala napraviti i moja pokojna baka. Kada sam ih pitao zašto to rade, odgovarali su mi da je to naš stari običaj i da se tako prisjećamo naših mrtvih. Ono „naših“ nekako me je smetalo i pitao sam djeda: „Kako to naših, pa mi smo Hrvati?“ Odgovorio mi je: „Da, zaista smo Hrvati, ali je u našoj krvi krv svih onih koji su ovdje prije živjeli. Svi su oni naši.“

“Ljudi su smatrali da su ovdje pokopani njihovi pradjedovi i kad bi ovuda prolazili, iz poštovanja prema svojim predcima bacili bi kamen na tu gomilu. Ljudi su smatrali, premda smo mi Hrvati i došli smo kasnije i nemamo direktne veze veze tim Ilirima i Liburnima, ali  smo se na neki način svi povezali i u nama se i dalje  nalazi pokoja kap te ilirske krvi.

Lijepo je znati da su se naši predci odnosili prema tim grobovima s poštovanjem pa ih i danas ima mnogo svugdje u blizini grada Krka, Punta i drugih naselja koja su egzistirala u to doba.”, tumači nam Alan Žic.

“Svi su oni naši.”, obrazloženje starih i mudrih ljudi koji su svojom jednostavnošću i poštovanjem prema povijesti živjeli život po svojoj mjeri. Iako tehnološki mnogo iza našeg vremena, etički puno ispred, mogli bi današnjim generacijama očitati lekciju u ovo doba, deficitarnom na polju etike i estetike.

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime