Zoran Žmirić kroz svoju pacifističku liriku prožima doživljaj rata. Izlaže oku nevidljive rane, svoje i svih onih koji su iste ili slične stvari doživjeli, a nemaju dara da ih izraze, kojega ovom autoru nikako ne manjka. Njegova antiratna poezija potiče na razmišljanje. Kako to da čovječanstvo uvijek nasjeda na isto ponavljanje povijesti iz koje gotovo ništa nismo naučili? Rat iz kojega se nitko, tko ga je stvarno gledao u oči, nije vratio kao pobjednik.

Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca, prevođen na engleski, talijanski, poljski, slovenski i ukrajinski jezik.

Dosad je objavio: Kazalište sjena (Adamić, 2002.), Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (Meandar, 2005.), Blockbuster(VBZ, 2009., AdPublik 2012., Brambles / Amazon, 2015., Фа́була 2018.), Riječke rock himne (KUD Baklje, 2011.), Snoputnik (Hrvatsko društvo pisaca, 2014.), Zapisano metkom (Studio TiM, 2015.), Putovanje desnom hemisferom (Hena com, 2017.), Pacijent iz sobe 19 (Hena com, 2018., Književna radionica Rašić, 2019.), Kaleidoskop (Hena com, 2019.).

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja: Finalist VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis – Blockbuster (2009.) Finalist tportalove književne nagrade za najbolji roman – Blockbuster (2010.). Dobitnik nagrade „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva za knjigu godine – Blockbuster (2010.) Dobitnik Godišnje nagrade Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi (2011.). Pobjednik natječaja za super kratku priču CeKaPe (2013.) Finalist VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis – Putovanje desnom hemisferom (2014.) Finalist Međunarodnog natječaja „Vranac“ za najbolju kratku priču književnog festivala Odakle zovem (2016.). Finalist književih nagrada Fran Galović, Ksaver Šandor Gjalski, Kamov, Fric, Književne nagrade tportala, regionalne književne nagrade Meša Selimović– Pacijent iz sobe 19 (2019.). Nagrada čitatelja Fran Galović za najbolji roman – Pacijent iz sobe 19 (2019.).

 

 

hodam po zgarištu nekog sela

nagorjele grede kuća vire iz snijega

pod nekim čudnim kutovima

k’o čačkalice kad bi ih bez reda

rasuo po travi

pa ih gledao

iz prilične blizine

 

iz daljine

ako me sad netko gleda

čini mu se da ono mrav gmiže

po tanjuru punom raskašanog griza

s čokoladom

 

i smiješno je što od sela

ostao je tek jedan zid

sve se srušilo, smrvilo

pod nogama škripi crijep s krovova

a na onom zidu što nije pao

s čavla visi fotografija neke djece

 

gledam tu sliku kako stoji

pod pravim kutom

netaknuta

ona jedina u svom kaosu

ni staklo joj nije napuklo

čak se nije ni zaprašila jako

 

i mislim kako nije najgore to što ćemo

djeci ovakav svijet ostaviti

već što oni neće doživjeti

da ga za nama popravljaju

 

 

+ + +

 

budim se kraj hladne peći

dlanove uranjam u nebo

umivam piljevinu iz očiju

kroz prozor se nazire obris šume

rastapa se poput snijega kad u njega ulegne

vrela čahura

zubato sunce odgriza proplanak

zlatnom trubom vabi životinje iz rupa

trag u mrazu dubok je i svjež

jutro miriši na čaj od kadulje

ukočeni list se otkine

pod njim zadrhti lokva

kaže da nije sve mrtvo

a spaljeno selo šuti

 

 

+ + +

 

želim vidjeti djevojku koja sliči na mene

u dugačkoj i tankoj haljini od lana

kako se usred kafića ustaje na prvi takt

i luda za ovaj svijet

gipko pleše

 

želim da me zaslijepi sunce

kroz njezinu gustu, tamnu kosu

da je vjetar nekoliko puta okrene između stolova

da joj se zavrti u glavi

s noge neka joj ispadne sandala

neka klone natrag u stolicu

smijući se još dugo nakon toga

 

želim da zaboravi

kako joj otac leži u nekoj ubožnici

sam, posran i zapišan

i jedina briga da joj bude

s koliko će se radosti večeras okružiti

 

želim vidjeti sve to

dvadeset godina od sada

jer sada

dok ležim na krčevini između panjeva

sam, posran i zapišan

i dok sunce me zasljepljuje kroz gusto, tamno granje

rado bih zaplesao

kao krvava lanena gaza

koju mi vjetar bezobrazno otima s lica

samo kad bi me netko trgnuo iz nesvjestice

i natrag obuo čizmu

lijevu na desnu

desnu na lijevu

svejedno je

 

 

+ + +

 

jednom su me, na prevaru

odveli na književnu večer

udovica mesnatih bokova

s glupom ružom od crnog dekorativnog tila na glavi

 

(koju sam inače znao iz viđenja – živjela je u staroj zgradi od crvene cigle na brdu iznad grada, previsoko od tla da bi joj se čak i siluetu nazrelo dok se uvečer presvlačila kraj praznog kreveta)

 

ronila je gorke stihove

opterećujući nazočne

čas sobom

čas pokojnim mužem iza kojeg je također

ostala pokoja pjesma

 

pjesnikova žena

postala je pjesnik po pjesnikovoj smrti

svašta se dalo čuti

po svršetku njezina kazivanja

samo ako si imao živaca priključiti se

kritičarskom krugu kojeg je optrčavao sivi pinot

 

zapitali su se umnici

nije li bol jaka inspiracija

ili ga je oplakivala

mučki, lopovski, kurvinski

njegovim vlastitim stihovima

 

tad o tome nisam imao mišljenje

i nemam pojma od kud mi je

baš ona sad pala na pamet

no prisjećam se i mislim

nije li ipak lijepo, oplakivati nekog stihom

pa makar i njegovim

slici koja se time da stvoriti

ne može se odreći mekoća

i putenost što miriši na neprozračeni stan

s demode tapetama floralnog dezena

oblijepljenim po brašnjavim zidovima trusnog cementa

unutar kojih se dvoje

jedno drugome

na neko vrijeme posvećivalo

 

slika koja se nije i neće dogoditi

življa je od mene samog

stojim pred starom zgradom

od crvene cigle

na brdu iznad grada

pokušavam uhvatiti siluetu žene

ne uspijeva mi

pa se dižem

i uspinjem do prozora

razmičem zastor od zelenog brokata

s lakoćom ulazim u sobu s demode tapetama floralnog dezena

i pitam je

bi li meni poklonila stih

evo, ako želi, sam ću ga napisati

samo neka mi ga pročita jednom

neka slaže da je njezin

i da ga je napisala onda

kad sam joj se ritnuo

i time joj naježio sve dlake

na vratu i drugim mjestima

pitam je

bi li stih poklonila ratniku

ili meni

koji je od sebe samog

sve bitke izgubio

 

 

+ + +

 

kad je braco stigao u ceradi

stara je svu njegovu robu podijelila

nešto karitasu, nešto merhametu

a ono što je ostalo

završilo je u staračkom domu

par ulica od nas

 

kad god bih dolazio kući

ispred doma bih vidio

kako crvena karirana košulja mog brace

sjedi na klupi i igra šah

kraj nje njegove traperice

i plava vjetrovka koja sporo šeće

gore dolje bez nekog vidljivog cilja

 

i svaki bi me put iznova

zbog crvene karirane košulje

traperica

i plave vjetrovke

neki igleni zubi ugrizli za srce

 

od tada sam rijetko kada u naselje ulazio tom ulicom

i mada nije bilo kraće

birao bih put s južne strane

 

jer rat je –

to sad uviđam

preuveličao neke riječi

kao što su domovina, junaštvo i čast

dok su neke male, tek obične –

kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka

ispale –

pismo sveto

za

sve to

 

 

+ + +

 

kad padnem

tamo gdje je zadnji trag prekrio snijeg

gdje su se ptice bez klepeta spustile na žice

tamo gdje žir sniva o hrastu

gdje se potok pričestio zamrznutim ribama

tamo me ostavite ležati

u sjeme ću joj zadnjim dahom

šapnuti ime

zgrčiti ću prst i probiti zemlju

gurnuti zrno i zatrpati ga

leći ću preko njega

da ne promrzne

nikad me neće pronaći

iz rebara će mi niknuti stablo

vjetar će mu prstima izmrviti lišće

i otpuhati ga put kvarnera

ona će sjediti na balkonu

učinit će joj se da je netko zove

malo će se trgnuti

on će je pitati je li joj hladno

ona neće skinuti pogled s knjige

samo će se kratko prisjetiti

kako joj je baka kao maloj govorila

kad čovjek bez razloga zadrhti

to je zato jer ga je preskočila smrt

 

 

+ + +

 

preko polja

staklo mi približava tuđe lice

jednim pokretom mogao bih mu

provući olovo kroz oko

to bih i učinio kad

u njegovim očima ne bi vidio

moj davno izgubljen spokoj

zbog čega ne mogu pogled odvojiti od njega

u pogledu mu vidim sve ono što bi se moglo dogoditi

ljetuje s djevojkom

spavaju u šatoru

jedno drugome kremom hlade ubode komaraca

ljube se

useljavaju u mali stan

farbaju zidove

na podu vode ljubav

 

ne želim to prekinuti pa gledam dalje

on cupka dijete u krilu

pokušava ga hraniti, a ono vrti glavom

više je kašice na podu

on se smije i ljubi ga u musave obraze

ona pristavlja ručak

prostire stolnjak i postavlja tanjure

sporo se kreće, smeta je veliki trbuh

nosi visoko, sigurno je muško

ja, vladar njegovog života

sve mu to dopuštam

skliznem u rov i ljubomoran palim cigaretu

želim za sebe sve slike koje sam mu dopustio

njegov život koji još nije proživio

odselit ću se u njegov grad

pratit ću ga

njegovoj ću ženi pridržavati vrata od lifta

zbližiti se s njom

postati joj ljubavnik

bit će to naknada za glad koju osjećam

za blizinom

dodirom, daljinom

do tada ću ga puštati da i dalje nesvjestan mene

šeće s one strane polja

godi mi spoznaja da mi je nadsvijest

konačno poslala motivaciju

sad imam novi smisao s kojim započinjem dan

to je broj ljudi koje toga dana neću ubiti

za svakog neubijenog povući ću recku

metkom koji mu je bio namijenjen

sve dok ne prekrijem zid uz koji spavam

tako ću postati najveći neubojica

koji je hodao ovim poljima

i u rovu se uz cigaru odupirao zavisti

 

 

+ + +

 

lijepo ti stoji vjenčanica

pogrbljena stara ženo

svatovi bez glasa što nas prate

šutke pjevaju pjesmu

koja krv natiskuje kroz uši

 

zagonetan ti je osmijeh nevjesto

zamrznut u vremenu

razbijen i pokupljen

sa snijegom i blatom natiskan u ždrijelo

začepio je svaki pokušaj

da opet budem čovjek

 

zavodljive su ti ruke mladenko

srce mi trne od njihovog dodira

mraz u miraz donosiš

i njime ga umivaš

pa sve što kroza njega teče

u čudu zastaje

i opčinjeno te gleda

 

prazan ti je pogled zaručnice

propadoh u njega pa se zatekoh

u okrugloj sobi bez prozora i vrata

tvoje su oči dva zabravljena okna

spušteni zastori i navučeni kapci

mladost moju iza njih si skrila

i vatru davno izgubljenu

stisnula pod skute

proplamtjet ćemo skupa

u zadnjoj bračnoj noći

raznijet će me vjetar

kao pahulje pepela

nad sve one vode

koje nisam preplivao

 

 

+ + +

 

shvatio sam da imam pristojnu prednost

na odlasku nisam ponio srce

ostavio sam ga na čuvanje jednoj tamo

ne znaš je ti

sad sjedim bez srca i razmišljam

ako mi metak i pronađe meso

srce će ostati netaknuto

to je generalni zajeb koji ću

htjedne li sudbina, plasirati

bez da sam o tome imalo kalkulirao

bez da sam išta sličnoga planirao, zamisli

vojnik bez srca, tema je to za psihologe i kardiologe

dvojim da bi se tome itko nadao

da bez srca sam mnoge ostavio iza sebe

a da ni izbliza nisam bio istim gonjen

jer jednu tamo, ne znaš je ti

ostavio sam

dok ove druge, kao da je i bitno tko su

ostavih da leže, u krvi

sve uz pjesmu napitnicu

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime