Sparina zbog koje smo zamalo odgodili naš obilazak napuštenih mjestima otoka Krka, bila je na svom vrhuncu, ali kako sam prevalio dobar komad puta od Rijeke do Grada Krka, kako bih se sastao s Alanom Žicom, smatrali smo da bi bilo šteta da ne posjetimo barem neka od tih zaboravljenih mjesta. Krenuli smo tako do onih lokacija koje su bile lako dostupne odnosno do kojih smo mogli doći čak i automobilom. Prvo  zanimljivo mjesto koje mi je Alan pokazao nalazi se na širem području Grada Krka, na poluotoku Prniba, a datira iz rimskog doba.

Narodna predaja o krčkom amfiteatru

Vozeći po bijeloj cesti zaustavili smo se pored jedne osušene stare lese. Iako je put kratak; put od pet do deset minuta hoda, zahtijeva dobru obuću jer smo se kretali uglavnom po kamenitom kršu i starim gromačama na kojima je moja kujica terijerka Lorin uspjela ozlijediti jastučić šapice. Došavši na lokaciju, hodali smo oko travnatog platoa opasanog isklesanom gromačom na dva nivoa, kružnog oblika. Sve je ograđeno jer se radi o privatnom posjedu. Alan mi je objasnio da se nalazimo na mjestu, na kojem se, ako je vjerovati narodnoj predaji koja nije potvrđena arheološkim ili bilo kojim drugim dokazima, nalazila arena Grada Krka. To naravno nije bio amfiteatar dimenzija Arene u Puli, ali je i po događanjima manjih razmjera imao istu funkciju. Prema narodnoj predaji, u ovoj se areni nisu borili gladijatori. Navodno je služila kao trkalište i vježbalište regruta gdje su uvježbavali vojnu taktiku. Ponekad, kad bi se skupio veći broj osuđenika na  smrt, a to su često bili i kršćani, dopremane su divlje izgladnjele zvijeri iz  Arene u Puli. Tu bi se upriličila predstava u kojoj su zvijeri napadale kršćane i osuđenike na  smrt.

Običaj grebanja zemlje natopljene mučeničkom krvlju

Ono što je isto zanimljivo, objašnjava Žic, je jedan narodni običaj. Kako je narod vjerovao da je ovdje bila arena i ta se priča prenosila iz generacije u generaciju, postojao je običaj koji je još do Drugog svjetskog rata bio živ.
Žene bi greble zemlju na ovom mjestu te je nosile kući i posipale je po kućnom pragu na Uskrs ili kad je bila neka bolest u kući. Vjerovalo se da je zemlja natopljena mučeničkom krvlju kršćana koji su ovdje izgubili život u vrijeme kada je kršćanstvo bila zabranjena religija u Rimu.

Okupljanje na Veliki petak

“Do početka 19. st postojao je još jedan običaj kojeg su zabranili Francuzi, 1805., u vrijeme Napoleonovog osvajanja. Na Veliki petak navečer okupljali su se kraj crkve sv. Lucije ljudi iz Krka, Punta, Kornića, Vrha, Lakmartina, Muraja i iz drugih tvrđava, utvrđenih gradova i sela iz cijelog otoka. Iz Krka je došao biskup sa stolnim kaptolom i bratovštinom.. Svi su bili jako lijepo urešeni.  Nosili su križ, strelicu, trnovu krunu, spužvu i tuniku. Bratovštine su nosile zastave, , baklje i lampione.  Svi su zajedno zatim krenuli prema areni. Prva je išla bratovština s bakljama i osvjetljavala put.  Zatim je išao biskup i kanonici, popovi, starješina, iza njih ponovo bratovštine s bakljama i lampionima, a zatim puk s obrednom svijećom, plamenicama, vošćenicama u zemljanim zdjelicama. Svi zajedno pjevali su pjesme o muci Isusovoj na veljotskom, grčkom i hrvatskom jeziku.  Kad bi došli u arenu, biskup i kler došli bi do polovice pa se zaustavili.  Bratovštine bi se uputile uokolo po areni i osvjetlile je.  Jedan od bratovštine bi se s plamenicom ili lampijonom zaustavio na svakih metar ili dva. Cijela je arena bila osvjetljena kao da je dan.

Knjiga Izumrla naselja i napuštene građevine otoka Krka – Alan Žic – Teklin

Molitva na veljotskom, grčkom i hrvatskom jeziku

Najprije je križ nosio jedan ili više njih koji su se kajali. Jednog od njih vezali bi na križ i podigli križ u za to već unaprijed pripremljenu rupu. Poslije više nisu nikoga vezivali na križ. Onda bi biskup počeo misu.  Kad je biskup bio misio, išao je putem križa, i svaki put jedan je kanonik ili plovan,koji je bio raspoređen na postaji (križnog puta) naglas rekao što se događa.  Sav puk je na to izmolio čitav Očenaš izmjenjujući veljotski, na drugoj postaji grčki i na trećoj hrvatski, i biskup bi zatim krenuo naprijed. Kad je procesija završila, biskup i kanonici išli su s ljudima od bratovštine u Krk, a u areni su ostajali kapelani i fratri koji su prodavali u  zdjelicama blagoslovljenu i mučeničkom krvlju natopljenu svetu zemlju iz  arene.  Tu zemlju ljudi su nosili sa sobom i posipali zemlju i domove.  Ta  sveta  zemlja čuvala ih je od ognja, tuče , bolesti i pošasti.  Kako se svake godine prodalo dosta zemlje bilo je  sve manje i manje te  svete zemlje, i počeli su je dovoziti iz drugih krajeva  i prodavati na procesiji. Ljudi su još dugo godina poslije na Veliki petak odlazili u arenu i grebli zemlju koju su posipali po  kućama i poljima. Taj je običaj još bio živ prije Prvog svjetskog rata, a onda je izumro. Moj je  djed ovo čuo od svojih djedova i bake, a tik pred Prvi svjetski rat ponovo mu je to pripovjedala rođakinja iz Krka, udovica Iva Mora, koja je došla nagrepsti zemlju za posipanje kuće jer je u kući bila tuberkuloza. Mislila je da će, ako posipa kuću zemljom iz arene, bolest prestati. Moj je  djed došao na Veliki petak zaliti suhi dren u kamenolomu da bi njegovi radnici na taj dan bili slobodni.  Suhim drenom lomili su kamen za izgradnju riva, palača i popločavanje ulica.”, navodi Alan Žic u svojoj knjizi.

Osuđenici u raljama zvijeri

Što se događalo u areni kada bi doveli kršćane prema puntarskoj narodnoj predaji Žic navodi: Najprije su pustili unutra one koji su bili osuđeni na  arenu. Svi su bili goli. Ženama bi dali drveni snopić u ruke da bi se mogle braniti od muškaraca jer su oni bili jači i bili bi ih pobacali kada su se borili tko će se uspeti na jarbol. Jarbola je uvijek bilo nešto manje od osuđenika. Osuđenicima su bili dali noć prije dobru večeru i vrč vina. Pustili bi ih neka spavaju koliko god hoće, da bi bili snažniji u areni. Kad bi osuđenike pustili u arenu trebalo im je dosta vremena  da se priviknu na zrak i sunčevu svjetlost. Kad su se privikli, vidjeli su jarbol i svatko je vrlo brzo shvatio da se mora popeti na jarbol ukoliko se želi spasiti. Jarboli su bili različiti, neki su bili viši a neki niži a jedan je bio najviši. Taj je imao jednu zamku. Gornji dio jarbola bio je namazan lojem u dužini od dva metra i vrlo gladak. Nad namašćenim dijelom jarbola bile su vilice s dvama rogovima, na koje  se moglo sjesti. Onaj koji je krenuo na njega, ako nije bio strašno jak i spretan, poskliznuo bi se nazad na križ koji je bio dva metra nad tlom i tamo ga je mogla uhvatiti zvijer, tigar ili afrički divlji vol. Ispred svakog jarbola tukli su se tko će se popeti gore. Najčešće su žene ostale na tlu, ali bi se isto dogodilo da je i pokoji muškarac ostao na tlu. Stariji muškarci i starije žene najčešće bi ostale dole jer se nisu mogli verati po jarbolima. Kad se završila ta tuča za jarbol, pustili su divlje zvijeri unutra. Zvijeri su bile gladne. Navikle su jesti ljude još u pulskoj Areni. Samo su čekale koga će prvog razderati. Oni koji su bili na zemlji, bili su prvi na redu. Pokušali su tući zvijeri svežnjevima ili im bacati zemlju u oči. U početku je to još i djelovalo ali kad bi prva zvijer razderala nekome ruku ili nogu, ostale više ne bi gledale tko ih tuče ili im baca zemlju u oči.

Maslinik okružen kamenom klesanom gromačom- mogući krčki amfiteatar

 

To je segment egzekucije koja je ujedno bila i zabava za puk u rimsko doba a ljudi su stradavali u velikim mukama. Optimističan podatak o ovom krvavom performansu koji je trajao od tri do četiri sata je da onaj koji bi se uspio spasiti, uglavnom jedan čovjek, bio bi pušten na  slobodu i sve bi mu bilo oprošteno. Ljudi su se nakon igara još dugo zadržavali u areni. Pili su vino. Jeli su meso i juhu a nije bila rijetkost da su poslije plesali i zabavljali se. Nakon što su svršile igre, zvijeri su natjerali u sanduke bičevima, kolcima i bakljama.

Tako su živjeli i zabavljali se ljudi u Splendidissima civitas curictarum, presjajnom gradu Krčana kako su ga u doba Starog Rima zvali. “Znamo da je taj grad imao ulice i hramove i terme, ali da li je imao  arenu ili amfiteatar to još nije dokazano.” – tumači Alan Žic u svojoj knjizi. Sada je ova lokacija ograđena jer se radi o privatnom posjedu, a na tom polju koje je okruženo isklesanom gromačom u elipsastom obliku nalazi se maslinik.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime