Karlo Baumann, o kojem smo već pisali u dva nastavka, osim po izuzetnim jedriličarskim uspjesima, ostaje zapamćen po kratkoj ali nevjerojatno plodnoj ronilačkoj karijeri. Ovaj tekst sadrži isječke iz zapisa o Baumannovom životu ronioca. Zbog dužine integralnog teksta izostavljeni su mnogi detalji karijere ovog izuzetnog čovjeka. Zahvaljujemo se prof. Daini Glavočić na ustupljenom materijalu.

 

Osim po svojim uspjesima u jedrenju, Karlo Baumann ostao je zapamćen u Jugoslaviji kao pionir profesionalnog ronjenja kao teški, ali i kao prvi tzv. laki ronilac (frogman) koji je dobro poznavao fiziologiju ronjenja pišući o tome znanstvene članke, provjeravajući teoriju u svojoj, često rizičnoj, praksi. Članak o iskustvu s novom opremom zatvorenog kruga disanja za  samostalno ronjenje  tzv. lakih ronilaca objavio je par dana pred smrt ronjenem upravo s takvim aparatom. Karlo Baumann bavio se profesionalno ronjenjem samo 8 godina – od 1946. do 1954. – ali je svojim postignućima ostavio značajan, čak pionirski trag u povijesti ronilaštva u nas baveći se ronjenjem na dah još kao dječak do dubine od 9 metara i nastojeći podroniti gotovo svaki brod u luci.

 

Zaposlenje u Cantieri navali del Quarnaro –3. majBrodospas

Nakon završetka  studija brodogradnje u Zagrebu i diplome (1943.), preseljenjem 1945. sa suprugom Milom u Rijeku, odnosno Opatiju, mogao se profesionalno približiti moru i podmorju. U Rijeci se u to vrijeme zahuktala poslijeratna obnova, pa je vladao entuzijazam i opća aktivnost ponovnog uspostavljanja proizvodnje, izgradnje, uređenja života u gradu i luci dobrovoljnim radom građana, a uključio se i Baumann svojim ronilačkim znanjem i doprinosom pod morem, također na dobrovoljnoj bazi.

Za vrijeme stare Jugoslavije spašavanju brodova nije se pridavala posebna pažnja. Tim su se poslovima bavila strana poduzeća, a samo je neke poslove obavljala Ratna mornarica. Ronilaca je bilo malo i nemilosrdno su bili  iskorištavani. Zbog slabe službe osiguranja, oni su svakodnevno bili izloženi nezgodama i životnim opasnostima. Ronioci s istočne obale Jadrana između dva svjetska rata u tehnici ronjenja u klasičnom ronilačkom skafanderu (teška ronilačka oprema) najvećim djelom obučavani na tečajevima ronjenja Kraljevske ratne mornarice u Tivtu. Među mornarima i podoficirima su bili relativno najbrojniji  tečajci s otoka Krapnja s iskustvom ubiranja spužava, najviše su se istakli kod gradnje i popravaka lukobrana, ali im je poseban izazov  bila dubina na kojoj se gradilo i obujam podvodnih radova.

 

B.Profaca,Slob.Dalm. 4.4.1988.:

Pok. K. Baumann počeo je postupno, spontano, samoinicijativno uvoditi u ronilačko-spasilačku službu Brodospasa neke od, u to vrijeme, novijih ronilačkih sredstava  i tehnika. Analizirajući sve što je ing. Baumann, u  odnosu na obuku i 7-o godišnji radni ronilački vijek, on je u kratkom vremenskom razdoblju učinio – naročito u odnosu na  opasnosti,  kvalitetu, obujam, i raznorodnost – može se zaključiti da je bio predodređen za velika djela. Po svojoj stručnosti i intelektualnoj razini pripadao je rijetkoj skupini ljudi koja u više područja ljudske djelatnosti daleko prelazi prosjek. Istakao se u brodogradnji, jedriličarstvu, spašavanju na moru, podvodnim radovima i posebno ronilačkoj pedagogiji, poseban je doprinos dao  razvoju i osuvremenjivanju ronjenja u nas, uoči, tijekom i odmah poslije II. Svjetskog rata.

“Poslijeratnom obnovom luka i pomorskog prometa Odlukom Savezne vlade nove Jugoslavije na Sušaku je 20.1.1947. osnovano poduzeće za spašavanje i teglenje brodova sa zadatkom vađenja i spašavanja potopljenih, nasukanih ili havariranih  brodova a bilo ih je oko 800. U poslijeratnim godinama neimaštine i oskudice, trebalo je iz ogromnog akvatorija brodogradilišta i luka izvaditi i iskoristiti sve pogodne željezne objekte i razrezati ih ili pretvoriti u sirovinu ljevaonicama  kojima je nedostajalo željezne rude.“

Iz zapisa Karla Baumanna zna se da je ronio 1946. u Rijeci i rukovodio radovima u Puli pa izvjestio o potopljenim objektima iz Drugog rata, posebno o podmornicama. Navodi da je „jedna potopljena u Sušačkoj luci ali ta je bila izvan pogona, služila je samo kao baza za druge talijanske podmornice. U Puli su bile potopljene  4. Od toga dvije male italijanske za dvije osobe, težine cca 25 t. Jedna od cca 800 t takodjer italijanska i jedna njemačka iste klase. Sve te sam ja izvadio 1946. kada sam rukovodio ekipom u Puli.  Od tih podmornica /ital./ jedna velika i jedna mala su obnovljene i stavljene u pogon.“

U prvom redu iz ljubavi prema ronjenju, prijavio se u novoosnovano Državno poduzeće za spašavanje i teglenje brodova Sušak

 Ing. Karlo Baumann je „11.12.1946. prešao u poduzeće Brodospas, Split pedeset dana prije službene registracije  20.1.1947. te je u personalnom protokolu upisan pod brojem jedan. Osim ronilačkog iskustva, Baumann u Brodospas donosi i svoje bogato tehničko i inženjersko znanje pa ubrzo postaje jedan od prvih tzv. salvage mastera, odnosno inženjera rukovodilaca složenim tehnološkim operacijama vađenja potonulih i spašavanja prevrnutih i nasukanih brodova.

 

Riječka luka, izviđanje dna, prosinac 1947.

Locchi 1949.

Brodospas je planirao najprije raščistiti riječku luku, uključujući i sušačku  pa je Baumann 1947. sudjelovao u lociranju podrtine jedne talijanske podmornice. Da bi se osposobila riječka luka trebalo je locirati sve potopljene objekte u njoj. Odjeven u gumeno odijelo teškog ronioca od preko 90 kg težine, s metalnim šljemom ograničene vidljivosti, opskrbljenim cijevi za dovod zraka i u olovnim čizmama, ing. Karlo Baumann kreće u srijedu 12.11.1947. na dobrovoljni podmorski obilazak dna riječke luke roneći svakodnevno kroz dva tjedna do 2. 12. 1947.

Baumann roni probijajući se i pješačeći po dnu (ukupno oko 30 km) radi lociranja i ucrtavanja raznih potonulih objekata (brodova, podrtina, logera, maona, drvenih jahti i ostalih plovila) nataloženih krajem Drugog svjetskog rata. Iz kasnijih izvješća Brodospasa doznaje se da je od oko 800 nastradalih plovila na Jadranu po završenom Drugom svjetskom ratu, od 1947. do 1950. veći broj bio izvađen s morskog dna. Spašeno je za obnovu preko 300 većih i manjih brodova, motornih jedrenjaka, čamaca, dokova, dizalica i drugih tehničkih plovnih objekata, a među njima su iz riječkog područja Senj, Srbin, Locchi, Ramb III i drugi na kojima je ronio Karlo Baumann.

Po završetku  izviđanja u utorak 2.12.1947., odmah je u četvrtak 4.12.1947. nacrtan tlocrt luke naslovljen  „Ronilačko izviđanje Riječke luke“

Vrlo je pedantno i detaljno s lijeva udesno ucrtano i označeno 25 pozicija podrtina redom obilaska od zapadnog ulaska u luku i vrha Lukobrana generala Petra Drapšina prema istoku.

Pozicije potonulih brodova u riječkoj luci 1947.

 

Rijeka, vađenje Kiebitza / Ramba, jesen 1948.

Ovo sustavno pretraživanje dna riječke luke u cilju pronalaženja, identifikacije i topografskog prikaza podrtina na njenom dnu potaklo je kasnije planove Brodospasa da, usporedno s radovima u Dalmaciji, u riječkoj luci 1948. započne podizanje broda Kiebitz / Ramb III (kasnije Galeb) potopljenog 1944. uz Beogradsko pristanište. Takva četiri brza broda državne kompanije Regia Azienda Monopolio Banane (R.A.M.B.) su 1937./1938. građeni u brodogradilištu Ansaldo u Genovi za brzi prijevoz banana i putnika, ali i, u slučaju ratne potrebe, za preuređenje u pomoćne krstarice.

U siječnju 1952. započeli su najopsežniji zimski radovi u Riječkoj luci podizanjem četiri broda i to: putničkog broda Petka (na 30 m) kojeg su naši pomorci sami potopili da ga ne unište Nijemci povlačenjem iz Rijeke. Zatim na ulasku u luku tri talijanska broda: Istria, Salvore i Arpione sukladno vijesti u dnevnom  tisku „Kako je ocijenio naš poznati stručnjak za dubinske radove ing. Karlo Baumann sva tri broda leže jedan uz drugoga u dubini od 40 metara i dobro su sačuvana“

 

Rijeka, podizanje aviona, 21.-29. travanj 1949.

„Nešto prije oslobođenja Rijeke 1945. doletio je iz Gorice jedan talijanski avion i bacio dva zračna torpeda na ciljeve oko današnjeg poduzeća Aleksandar Ranković ali se zbog defekta, spustio na morsku površinu i ubrzo potonuo.“…

Baumann je 21. 4. 1949. po lijepom sunčanom danu krenuo istražiti poziciju ležišta tog tromotornog aviona u Riječkom zaljevu prema kazivanju radnika tvornice torpeda, očevidaca rušenja da je avion pao na otprilike pola puta od Rijeke do otoka Cresa. Nakon podužeg traženja s površine, olupina je locirana na 64 m dubine i Karlo Baumann je odmah  započeo s pripremama, probnim spuštanjima i treninzima za dubinsko ronjenje i prilagođavanje atmosferskom pritisku i bilježenje točnog položaja aviona. Do tada u našoj zemlji još nije nikad bilo postignuto tako duboko ronjenje ni u sportu niti na profesionalnom radu.

Baumann se osobno u više navrata u tzv. teškoj ronilačkoj opremi, spuštao na dno mora i postavljao čelik-čela s kojima je podignut avion, ostajući na toj dubini čak i po 13 minuta, za trećinu više nego što su to kasnije dozvoljavale ronilačke tablice, proračunate za sigurno vrijeme zadržavanja na određenoj dubini bez posljedica za roniočevo zdravlje.

Koncem svibnja avion je bio izvađen i dotegljen i luku u svemu za 11 sati rada, od čega 4 sata teglenje.

 

Zlarin, podizanje Prestolonaslednika Petra, proljeće 1948.-1950.

Brodovi su pred ratom prevozili putnike iz Rijeke u Kotor i zaklon u Grčku, na sigurnije mjesto. Oni su putujući iz Rijeke pored Šibenika za Kotor, zbog krivo shvaćenog upozorenja opasnosti, skrenuli s kursa očišćene rute, i 3. 4. 1941. oba su broda naišla na minu. Za svega desetak minuta oba su  potonula kod otočića Tijata na dubinu od 51 m u minsko polje kod Zlarina. Prestolonaslednik Petar je prvi naletio na minu i potonuo pred očima putnika i posade Karađorđa, koji je plovio svega nekih stotinjak metara iza njega. Kapetan Grdaković je odmah dao zapovijed da se Karađorđe vrati natrag, ali je i za to bilo prekasno. Nošen jakim vjetrom, brzo je izgubio smjer plovidbe i krmom udario u drugu minu. Iako su oba broda zajedno potonula za svega desetak minuta, svi su se putnici i posade uspjeli na vrijeme spasiti.

Odluka o poduhvatu dizanja objavljena je krajem 1949. u tisku: „Ronilačka ekipa Brodospasa nijeosim u mjesecu svibnju kada je u Kvarnerskom kanalu u dubini od 64 metala vadila jedan tromotorni avionvršila podmorske radove takvog obima. Spašavanje aviona izvedeno je pod rukovodstvom stručnaka za dubinsko ronjenje ing. Karla Baumanna. Pod njegovim vodstvom vrše se sada i radovi kod Zlarina. Na njima sudjeluje, osim ronilaca i dvostruki udarnik Marijan Tanfara koji je već ronio u dubine od preko 50 metara. O tijeku višemjesečnih radova na podizanju Prestolonaslednika Petra, s obzirom da se radilo o velikom i jedinstvenom poslu s novim pristupom tisak je sve pratio u cijeloj zemlji tekstom i fotografijama, a na radilištu se nije dangubilo kad su bili nepovoljni vremenski uvjeti za ronjenje, a Baumann je u pauzama ronjenja mogao na svojem teškom krstašu Naša trenirati za predstojeća takmičenja i skoru XV. Olimpijadu 1952. u Helsinkiju. Julije Karminski, sin dr.Georga, Karlo  je uzeo pod svoje pa se dobro sjeća kako: „…olimpijac Baumann je uz rad na dubinama i trenirao, i dao tu svoju jedrilicu na korištenje, da drugi uče… bila je to, sjeća se danas, prilično tvrda škola jedrenja. Odmah u vatru, čak i u noćne vožnje, na more bez puno teorije i predavanja…“

Sama zadaća podizanja broda Prestolonaslednik Petar je – nakon desetljeća ležanja na dnu, uz ozbiljne i opsežne prethodne pripreme, izvršena za  samo 18 radnih dana.

Partizanka ex Prestolonaslednik Petar

Ekipa br. 9, ali i Karlo Baumann, osobito su se istaknuli pri vađenju broda Prestolonaslednik Petar (kasnije Partizanka) sa 52 metra, najveće dubine do tada, a proveli su pod vodom ukupno oko 300 sati. Za svo vrijeme vađenja broda ing. Baumann roni kao i svi ostali ronioci – dobrovoljno, te sav težak posao teče harmonično, sve dok brod nije konačno, nakon desetak mjeseci rada, 19.9.1950. podignut i 26.9.1950. odtegljen iz uvale otoka Zlarina da bi bio očišćen i konačno preuređen u brodogradilištu Split u novi putnički brod m/b Partizanka.

Zlarin, podizanje Karađorđa, ožujak 1951.-kolovoz, 1952.

U kraljevini Jugoslaviji „Tri najveća parna broda koji su plovili Jadranom, bili su Zagreb, Prestolonaslednik Petar i Karađorđe, koji je bio i najljepši, elegantni div koji je plijenio poglede i izazivao divljenje, sa statusom kraljevskog broda. Kad su obavljene neophodne konzultacije sa stručnjacima, Brodospas pri kraju ljeta 1950. započinje pripreme za podizanje olupine p/b Karađorđe kod Zlarina, koja je ležala oko 500 m dalje od Petra.

P/b Karađorđe

Ing. Karlo Baumann ronio je u ekipi od početka do kraja radova. Za vrijeme lijepih dana radovi su se dobro odvijali iako je brod bio 2 m ukopane krme u strvrdnutome mulju. „Potonuli brod Karađorđe nalazi se na dubini od 54 metra, težak je 1200 tona, a njegovo vađenje skopčano s velikim teškoćama. Kod pokušaja da se ispod broda provuče čelična užad…ronioci su naišli na velike zapreke jer se užad nije mogla provući. …ronioci sad rade na kopanju kanala kroz koji će se provući užad…

Ronioci Labina kao ekipa Karađorđa – ing. Karlo Baumann i Jerko Tanfara s ekipom

Svi iscrpljujući radovi na 56-58 m dubine trajali su 4 mjeseca kada je 4.9.1952. brod konačno, nakon 11 godina,  odijeljen od dna. Uz pomoć dva remorkera po jakom jugu je izveden opasan manevar postepenim okretom broda na 50 m dubine za 180 stupnjeva da bi ga se dalje moglo tegliti postepeno na sve manje dubine. Tek kroz 19 dana je olupina dotegljena na 18 m pred sam Zlarin.

 

Split, Frogman – laka ronilačka oprema, 1953.

Živeći od 1953. i radeći u Splitu, ing. Karlo Baumann prati u literaturi poslijeratni napredak ronjenja uz razvoj tehnike i opreme u Europi i svijetu  pa pokušava na više načina unaprijediti ronjenje kod nas.

Nakon Drugog svjetskog rata, u Europi i svijetu, poboljšala se izrada tzv. lake ronilačke opreme za amatere pa se Karlo dopisuje s proizvođačima, prodavačima i korisnicima želeći, kao i obično, najprije sam iskušati i tu novotariju.

Split, Dräger aparat (pomoćnik ili ubojica), ožujak, 1953.

U  Slobodnoj Dalmaciji se pojavljuju članci i fotografije za ono vrijeme čudnog ronioca „čovjeka–žabe“ u gumenom odijelu koji tu opremu isprobava u Splitu. Radeći na osobnom unapređenju znanja i vještine individualnog ronjenja lakom ronilačkom opremom i aparatom na zatvoreni krug disanja  Karlo je svojim primjerom djelovanja i napisima u Splitu nastojao novosti ronilaštva prezentirati domaćoj javnosti.

Isprobavanje novog tipa ronilačkog odijela 1953. godine

Nemiran duhom i snažan intelektom, Karlo Baumann pravi, na ovim prostorima pionirske korake u upotrebi tzv. lake autonmne ronilačke opreme čiji je razvoj tada i u svijetu još bio u povojima. Poput svog mnogo poznatijeg kolege, čuvenog francuskog podvodnog istraživača J.I. Cousteaua sa kojim je razmjenjivao iskustva, i Karlo Baumann eksperimentira  s novom opremom – gumenim ronilačkim odijelima i autonomnim aparatima za disanje otvorenog i zatvorenog kruga, marki „Frogman“, „Dräger“ i  „Pirelli“. Čuvena talijanska tvornica gumenih proizvoda „Pirelli“ za Baumannna izrađuje poseban prototip gumenog lakog ronilačkog odijela koje ovaj ispituje u praktičnoj upotrebi. Nova oprema akvanautima je omogućila do tada neviđenu slobodu kretanja pod vodom jer sa površinom više nisu bili vezani tzv. pupkovinom – crijevom za dobavu zraka za disanje, a nisu nosili ni teške olovne cokule na nogama, niti glomazno odijelo od kože i veliki mesingani šljem na glavi. Oprema kakvu je Baumann ispitivao početkom pedesetih, danas je sasvim uobičajena za sve koji, kao profesionalci ili amateri, zalaze u morske dubine.

Dobar poznavalac ronjenja i Baumanna, dr. sc. Stracimir Gošović je nakon 60 godina zapisao: Karlo Baumann je i pored visokog obrazovanja, prirodne inteligencije i izvanrednog iskustva u ronjenju s ronilačkim skafanderom, bio praktički samouki početnik u ronjenju s autonomnim aparatima, posebno onima zatvorenog kruga u kojima se za disanje koristio čisti kisik. O tehnici ronjenja s aparatima tog tipa nije se mogao ni upoznati jer u to vrijeme i velike ratne mornarice nisu bile uočile opasnost i razvile metodu spriječavanja nastajanja perakutnog manjka (nedostatka) kisika (perakutna hipoksija) u ronjenju s aparatima zatvorenog i poluzatvorenog kruga. Ta pojava je, zbog  podmuklosti i nagle pojave bez ikakvih simptoma, najopasnija potencijalna opasnost kod ronjenja s tim aparatima daleko češća kod uređaja zatvorenog od poluzatvorenog kruga. Međutim, istraživačka želja da se upozna nešto novo kroz eksperiment na vlastitoj koži, čak i po cijenu vlastitog života, uvijek je bila prisutna i kod najvećih istraživača.

 

Kosovska Mitrovica, poplava rudnika Trepča, rujan, 1953.

Krajem ljeta 1953. godine Baumann poduzima možda i najhrabriju akciju u svojoj ronilačkoj karijeri u poplavljenom oknu rudnika olova i cinka „Trepča“ u Kosovskoj Mitrovici. U noći 17. na 18. kolovoza 1953. prodrla je voda u najniži rov rudnika olova i cinka Trepča i poplavila VII horizont i niskope br. 3 i 4 u visini od 45 metara. Nije bilo poginulih, ali je veći dio važnog rudnika ostao izvan funkcije a planirana proizvodnja tog horizonta u 1954. je oko 1,5 milijuna tona olovno-cinčane rudače. Kako rudari nisu uspjevali ući u poplavljene rovove, nakon što je Uprava preispitala sve postojeće mogućnosti spasa, pozvan je Brodospas. Hitno je prikupljena ronilačka ekipa od 9 ljudi koji su stigli 25.8.1953. i započeli radom pod vodom 27.8.1953.  Pripremne radove pod vodstvom Vicka Lapova obavili su ronioci Milan Lukan, Ivan Čulin i Frane Šumera ali ni od 5.9. nisu uspjevali zaustaviti prodor vode a dvojica su dobila kesonsku bolest. Zatim su iz Splita poslani ronioci Karlo Baumann i Vlado Antolović koji su stigli 9.9.1953. i započeli radom 11.9.1953. na dubini od 520 metara ispod površine zemlje, u potpunom mraku, probijali rovom 160 metara dužine, kroz krivudave poplavljene hodnike rudnika u vodi dubokoj i do 45 m, doprijevši do teških vratiju na kraju rova i zatvorili ih čime su praktično spasili cijeli rudnik od uništenja, pa je napokon, nakon 17.9. bilo moguće ispumpati svu vodu te nastaviti prekinute radove.

Osoblje rudnika moglo je i svojom mehanizacijom uz velike poteškoće taj posao završiti ali za najmanje 6 mjeseci, a zahvaljujući ronilačkoj ekipi Brodospasa, VII horizont ponovno je pušten u eksploataciju nakon 2 mjeseca, a ronioci Baumann i Antolović slavljeni u svim medijima.

Njegova se ronilačka djelatnost odvijala u moru biviše Jugoslavije a njegov možda najveći, u ono vrijeme, nadljudski  ronilački podvig u odnosu na opasnosti, tehničku složenost i vrijednost spašene imovine zbio se u mračnim dubinama naplavljenog rudarskog okna rudnika Trepča na Kosovu.

Zaton, vađenje municije, proljeće, 1954.

Karlo Baumann 1954. u uvali Zaton radi na vađenju potonule municije. Od 36 odbačenih bombi iz aviona Eucilliere, izvađena je 21, punjenih lijevanim trotilom, kojega se smatralo najsnažnijim eksplozivom. Mogao se detonirati samo s drugim eksplozivom, ako ima brizantnost kao amonal, koji je samozapaljiv ali nije eksplozivan. Upravo je takve pokuse izvodio ing. Baumann. On je do tada već podigao 1.900 kg trotila kojeg su ronioci koristili za podvodno rezanje podrtina, a takvim je opasnim svojim radom Baumann priskrbio Brodospasu oko 2 milijuna dinara.

 

Split, čišćenje ventila m/b Žužemberk, 6. 7. 1954.

Početkom srpnja 1954. Brodospas je obaviješten da je na Privlaci kod Vira nasukan brod Vuk Karadžić, pa poduzeće u utorak, 6. 7. 1954. izdaje ing. Karlu Baumannu Putni nalog br. 125 kojim ga toga jutra upućuje službenim  automobilom na intervenciju.

Došavši do Trogira, dočekao ga je telegram iz uprave Brodospasa da intervencija nije potrebna jer se brod sam odsukao, pa se Baumann vraća u Split, te u slobodno popodne odlazi na jedrenje. Obzirom da nije trebao obaviti zadani posao, javlja se u poduzeće radi izvješća i radi eventualnih daljnih  zaduženja. U telefonskom razgovoru s direktorom Brodospasa,  doznaje da toga dana brod Žužemberk treba hitno isploviti iz splitske luke, ali ne može jer mu se pokvario usisni ventil morske vode za hlađenje motora. Svi su drugi ronioci bili  zauzeti van grada, Baumann se odmah nudi za intervenciju, ali ga direktor odgovara od toga obzirom na beznačajni posao. No, znajući za skupoću zadržavanja broda u luci, Karlo svejedno želi otkloniti taj kvar, prekida jedrenje i hitno biciklom odlazi kući po Dräger aparat zatvorenog kruga disanja predviđajući kratko vrijeme potrebno za taj posao. Uzima svoju laku ronilačku opremu s Dräger aparatom zatvorenog kruga disanja kojeg je tog vikenda rabio na klupskom izletu.

Žužemberk u luci Split

U nedjelju 4. 7.1954. u. Karlo je, sa svojom i porodicom  prijatelja Ante Stipišića, bio na klupskom izletu  u Nečujmu na Šolti, na druženju i proslavi s banketom o 30-godišnjici JK Labud.  Prijatelji su ronili i isprobavali nov ronilački aparat  Dräger, a sutradan 5. 7.1954.  u Splitu sudjelovali na završnoj regati  O-jola da bi utorak 6. 7. 1954. , u kasnije  opisanom sjećanju dr. Ante Stipišića,  osvanuo kao najtragičniji dan kod gata Sv.Duje u splitskoj luci.

Žužemberk je u splitskoj luci bio privezan uz gat Sv. Duje gdje je dubina mora oko 4 – 5 m, pa nije bilo potrebno ni ronilačko odijelo. Karlo je zaronio oko 18 h a kapetan broda nudio je Karlu konop života kojim se ronioci obično pri radu privezuju za brod ali je Karlo to odbio. Nakon dva kratka zarona očistio je rešetku podvodnog brodskog ventila i zaronio po treći put radi konačne provjere obavljenog posla, ali – više se nije pojavio na površini…

Nastala je neugodna tišina, pa dozivanje i panika. Spuštao se sumrak i hitno se tražio ronioc da nađe Karla, ali zbog slabe vidljivosti mutne vode i nekoliko zarona dvojice mlađih ljudi, Karla nisu našli. Pozvano je poduzeće, prva pomoć, policija i vatrogasci, zabrinuta supruga Mila, prijatelj dr. Stipišić, a tek kasno u noći, tog utorka 6.7.1954. oko 23,30 h izvučeno je mrtvo tijelo Karla Baumanna s ozljedama glave i ramena i prevezen u gradsku bolnicu ali – Karlu  pomoći , a ni života, više nije bilo.

PROČITAJTE PRETHODNE TEKSTOVE:

KARLO BAUMANN – ČOVJEK ISPRED SVOGA VREMENA (1)

KARLO BAUMANN – ŽIVOT POD JEDRIMA (2)

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime