Tko je bio Karlo Baumann? U četiri riječi – čovjek ispred svoga vremena.

Karlo Baumann ostavio je neizbrisiv trag u jedrenju i ronjenju na našim prostorima. Kao jedriličar sudjelovao je na dvije olimpijade: 1936. u Berlinu i 1952. u Helsinkiju i to u dvije različite klase – olimpijskoj joli i finnu. Kao ronioc bio je pionir autonomnog ronjenja kod nas. Kao pedagog i inovativni stručnjak u oba područja odgojio je mnoge ronioce i jedriličare.

Biografija Karla Baumanna bez ikakvog „friziranja“ mogla bi poslužiti kao scenarij za film. Ovom temom pozabaviti ćemo se kroz tri cjeline – biografiju, život pod jedrima i ronjenje. Materijali u koje smo dobili uvid vrlo su opširni a prezentirati ćemo vam pojedine ulomke. Korištenu građu ustupila nam je kćer Karla Baumanna, poznata riječka povjesničarka umjetnosti mr.sc. Daina Glavočić.

Odrastanje u Zelenici (1914.-1928.)

U Zelenici kraj Herceg Novog je 14. lipnja. 1913. održano vjenčanje Ide Magyar i poručnika Károlyja (Karlo) Baumanna, artiljerijskog K. u. K. Leutnanta u službi zaštite austrijske flotne baze uz južnu austro-ugarsko-crnogorsku granicu. Ubrzo se nova obitelj povećala jer im se  2. 2.1914. rodio sin Karlo Baumann ml.

Njegov je život od najmlađih dana vezan uz more  pa tako o živopisnim Karlovim aktivnostima s braćom Tenžera, Šimunom i Mirom svjedoči opis Šimuna, prijatelja iz ranog djetinjstva  da je Karlo: „Jako volio ronjenje, naročito „na dah“ da što dulje ostane pod morem. Ponekad se opteretio kamenjem a disao kroz trstiku; nastojao je podroniti gotovo svaki brod koji je zbog utovara stigao u Zeleniku, time je pokazao hrabrost bez hvalisanja.  Karlo se razvijao i rastao kao zdravo, živo, nestašno i znatiželjno dijete te dobio nadimak Bukši što je mađarski naziv od milja za malu djecu naivno-pametne glave

Karlo u Herceg Novom pohađa prve  razrede Narodne pučke škole 1920. i 1921., ali u  obiteljskim sjećanjima je zapamćeno da školu baš nije volio. Sam Karlo Baumann je 1953. izjavio, da je s devet godina, nastojeći izbjegavati školske obveze, počeo intenzivnije jedriti po Boki a, prema vlastitoj ali i očevoj izjavi, kao dvanaestogodišnjak je u oluji na moru spasio iz valova jednog mornara. Karlo je i prva dva razreda realne gimnazije završio u Herceg Novom.

Preseljenje obitelji Baumann u Split (1928.-1935)

Nakon završene Karlove osnovne i dijela srednje škole te neuspjeha u očevom privatnom poslovanju u Zelenici, stasanjem sina za srednju školu, obitelj Baumann odlučuje se za novi početak u hoteljerstvu te 1928. seli u Split.

Karlo Baumann, G 318, Kiel, Olimpijada 1936.

Dolaskom u Split Karlo je ubrzo uočio zanimljiviju mogućnost dnevnih aktivnosti od bavljenja školskim zadacima te se s 14 godina upisuje u jedriličarski klub Labud. Odmah se uključuje u sekciju jedrenja i ističe u društvenom životu kluba sudjelujući  dobrovoljnim radom u dovozu kamena za izgradnju lukobrana Labudove lučice. Ubrzo počinje ozbiljno jedriti, redovno se natjecati i vidno napredovati u jedrenju od 1928. do 1935. što ga je dovelo na europsko prvenstvo na Balaton u Madžarskoj i Olimpijadu u Berlinu , ali i izazvalo dozu ljubomore nekih starijih klupskih kolega.

Yola Rose-Marie, Split 1937.

Nakon povratka s Olimpijade 1936. Karlo Baumann u Splitu  započinje  intenzivno druženje i jedrenje s prijateljem labudašem Bui Tončijem, koji u svojim sjećanjima navodi: „God. 1937. Karlo je sagradio takovu (O-yolu, op.a.) jedrilicu prvu  u Jugoslaviji pod imenom Rose-Marie, a bila je crvene boje. Pošto sam stanovao u blizini K.B. upoznao sam se s njime prilikom te gradnje Yole. Porinuće Rose-Marie uslijedilo je  g. 1938. na kupalištu Bačvice u Splitu. Tom prilikom Karlo me je imenovao za čuvara te jedrilice.“.

Tonči Bui od Karla intenzivno uči i trenira jedrenje kad on ne sudjeluje na regatama jer važi za najpromitentnijeg jedriličara u Jugoslaviji. Boraveći kod roditelja u Splitu ljeta 1938., Karlo je smislio avanturu,  vjerojatno inspiriran ranijim pustolovnim podvigom strica Adorijana svog prvog učitelja jedrenja, koji je iz Zelenike 1925. i 1926. svojom nepodesnom barkom jedrio iz Boke do Krfa i Jonskim morem te od Albanije do Opatije. Karlo je sličnu avanturu predložio Tončiju Buiu i oni se 1938., uz prethodna kraća jedrenja do otoka pred Splitom, odlučuju za takav poduhvat – jedrenje od Splita do Sušaka i Opatije i  natrag. Bui o tome piše: „God. 1939. Karlo mi je predložio da s njim otplovim do Rijeke – Opatije sa jedrilicom Levanat, a to mi je bila nagrada za moje učenje od tada za mene najspremnijeg jedriličara u Jugoslaviji. To je bio pravi podvig u to vrijeme, jer jedrilica nije posjedovala nikakvi motor . Na tom putovanju Karlo je od mene usavršavao dobrog jedriličara…. Zatim su nastupile ratne godine… Pošto smo u to tom vremenu bili odvojeni (Karlo u Rijeci) ipak smo bili u kontaktu na svim regatama koje su se održavale“.

 

Studij u Zagrebu (1935.-1946.)

Karlo Baumann se zarana želio posvetiti moru ne samo sportski, već i profesionalno govoreći još kao tinejdžer (1931.) da  želi postati pomorski kapetan. Ipak je kasnije poslušao oca koji ga je uvjerio da tako neće nikad imati skladan obiteljski život, pa 1935. upisuje studij brodogradnje na Strojarskom fakultetu u Zagrebu kako bi ostao u vezi s morem i brodovima, a uz to mogao imati i obitelj.

Milica radić i Karlo Baumann, upravo vjenčani 13. rujna 1945.

Prije i početkom Drugog svjetskog rata zbog podbačaja turizma u Splitu i smanjenih prihoda od hotela Sava, Karlo je morao pauzirati jednu godinu, možda 1937. ili 1938. Tada se intenzivno u Splitu bavio jedrenjem i projektiranjem reformirane jedrilice L5 i regatama u inozemstvu odakle na mađarskom ocu  šalje vijesti o svojim sportskim rezultatima. Uključivši se u zbivanja na njemačkim regatama, Karlo 1938. prevodi s njemačkog na hrvatski knjigu Regatta Taktik glasovitog jedriličarskog stručnjaka Manüa Curyja, koju djelomično objavljuje 1938. u Splitu unutar svoje knjige Tumač regatnih pravila u cilju uređenja pravila i unapređenja hrvatskog jedriličarskog sporta.

 

1943. upoznao je Milicu Radić s kojom se i vjenčao u rujnu 1945.


Mlada obitelj Baumann seli u Rijeku / Opatiju (1946.-1952.)

U svibnju 1946. su Karlo i Mila Baumann preselili u Rijeku jer Karlu Privremena uprava Brodogradilišta Sušak javlja da ima dosta raspoloživih mjesta za inženjere brodogradnje i da se javi ako je zainteresiran. Od jednog inženjera je čuo da bi poslovno trebao često mijenjati boravište, što Karlu nije odgovaralo, ali se ipak detaljno raspitao o uvjetima i 13. 6. 1946.  se ipak prijavio u svojstvu diplomiranog inženjera brodogradnje u upravu brodogradilišta Cantieri navali del Quarnaro, Fiume na  Sušaku (kasnije preimenovano u Brodogradilište 3. maj). Već  17. 6. 1946. ing. Karlo Baumann  nastupa na posao uz liječničku potvrdu da je zdrav (sine morbo) . Na sam kraj godine, baš 29. 12. 1946. Karlo Baumann je upisan kao zaposlenik u registar novoosnovanog Državnog poduzeća za spašavanje Sušak.

Karlo je privremeno za boravak dobio stan na Brajdi, a kako je supruga Mila nezaposlena, od početka lipnja boravi u Malinskoj kod roditelja. Posjećuju se vikendom na obostranu korist zbog opskrbe namirnicama s Krka, do kojih je u gradu bilo teško doći.

Karlo je od kolega na poslu doznao da su neki inženjeri brodogradilišta smješteni u optantskim stanovima u Opatiji. U dogovoru sa suprugom on u kolovozu 1946. prihvaća takvu soluciju, naročito  doznavši da tamo djeluje jedriličarski klub,  te useljavaju u jedan stan Ville Sabioni (ex Villa Karoly ex Mirabel) u centru Opatije.

Mila i Karlo Baumann uispred JK Jadran – Opatija

Od doseljenja u Opatiju Karlo se odmah učlanio u opatijski  jedriličarski klub Jadran. Kao vrlo aktivni član i takmičar lokalnog kluba on 1947. vodi  tečaj  jedrenja za mlade, što je 1948. u Opatiji rezultiralo povećanjem mladih članova a na  Zimskom natjecanju na Kvarneru bilo je u 3 broda po 5 grupa mladih takmičara.

Karlo Baumann daljnjih godina, od 1947. do 1953. sudjeluje u izviđanju i podizanju potopljenih brodova i drugih objekata iz velikih dubina podmorja Kvarnera, sjevernog i srednjeg Jadrana kod Zlarina uz istovremeno treniranje za sudioništvo na nacionalnim i internacionalnim jedriličarskim regatama pa i po drugi put na Olimpijadi 1952. o čemu dnevni tisak kontinuirano izvještava

Obitelj Baumann u Opatiji, 1951. ili 52. godine

Krajem 1950. i početkom 1951. postali su zanimljivi i programu Tehnika danas Radio stanice Rijeka i uredniku Vojku Tudoru koji je tijekom  1951./1952. organzirao opširne radijske intervjue. Svaki je razgovor bio posvećen nekoj od ronilačkih zanimljivosti, pa je prvi bio o važnosti, načinima, koristi i opasnostima dizanja potopljenih brodova. U prvom razgovoru 8.12. 1950. kad je upitan opisati podvodni svijet, Baumann odgovara: „Da bih vam vjerno opisao, trebao bih biti pjesnik ili u najmanju ruku jako romantično raspoloženKako god je na kopnu tako  je i u moru…Gledao sam pod morem livade i cvjetne vrtove neopisivih krasota…ali je od svega najljepši potpuni mir koji vlada pod morem. Može na površini vladati najveća oluja  i šum valova, na dnu vlada apsolutna tišina.” .

Kada je trebalo slušateljima približiti teškoće i opasnosti boravka i rada na velikim dubinama, Baumann navodi nevolje kao što je „loša vidljivost na muljevitom dnu, puknuće zračne cijevi, lom stakla ili kvar ventila šljema, prekid zraka, tjelesna ozljeda, trovanje ugljičnim dioksidom, gnječenja od tlaka vode sa padom u dubinu…kesonska bolest…budući da se ronilac često mora zavlačiti u unutrašnjost brodova gdje je potpuni mrak, to se može kretati samo po opipu…Pod takvim okolnostima lako se dogodi da se zaplete zračna cijev ili telefonski kabel.”

Upitan koju je najveću dubinu postigao, on odgovara: „Do sada sam imao prilike spustiti se na 95 metara dubine i to u „dubinskoj osmatračnici”. Inače, u običnoj gumenoj ronilačkoj opremi ronio sam na 72 metra prilikom dizanja jedne grtalice koja se potopila kod rta Planka. … Efektivno se može raditi do dubine od 60 metara, dok se upotrebom heliuma ta dubina može povisiti na 100 metara…. Normalnom dubinom zovemo sve one dubine koje ne prelaze 40 metara. Nabrojio je nedavno izvršene radove na 51, 64 i 72 metra …s potpunim uspjehom tako da nam se i i inozemstvo divi radi toga.”

U razgovoru o zamjeni komprimiranog zraka helijem za radove na većim dubinama i do 80 metara, što bi ako je važan zadatak, Baumann,obavio nerado zbog velikog rizika od gubitka svijesti što bi lako moglo prourokovati smrtne posljedice. Objasnio je kako je prednost uporabe heliuma za disanje pod visokim pritiscima ukazivana  u Njemačkoj već 1920. godine .Odmah nakon toga pristupilo se u Americi laboratorijskim pokusima na životinjama…1937. započelo se sa praktičnim ronjenjem…uspješno upotrebljen helium u spasavanju podmornice Squlus na 73 metra s preko 300 ronjenja bez ikakvih ozbiljnih nezgoda…1939. postignuta je dubina 140 metara a kasnije i 163 m! Uporaba heliuma se za sada rabi samo u Americi. Sve je to još daleko od našeg ronjenja s teškim, dugačkim telefonskim kablovima koje ronioc vuče za sobom po podrtinama, nekad dugačkih i 100-tinjak metara!

Poduzeće Brodospas je prvim petogodišnjim planom 1947.-1951. zacrtalo da „se prvenstveno bavi vađenjem potopljenih brodova za obnovu, čišćenjem luka“ nakon ratnih potapanja plovila u njima pa se Baumann  dobrovoljno prijavio za čišćenje riječke luke od podrtina. Karlo svo svoje stručno znanje i stečeno iskustvo prenosi edukacijom i školovanjem na tečajevima brodogradilišnih ronilaca za koje tada u Jugoslaviji nije bilo formalnog obrazovanja. Kako bi se osposobili ronioci za taj opasan posao, Baumann 1948. u Rijeci strogo vodi prvi ronilački tečaj kojeg je završilo tek oko 15 od 40-tak upisanih polaznika.

Karlo Baumann daljnjih godina, od 1947. do 1953. sudjeluje u izviđanju i podizanju potopljenih brodova i drugih objekata iz velikih dubina podmorja Kvarnera, sjevernog i srednjeg Jadrana kod Zlarina uz istovremeno treniranje za sudioništvo na nacionalnim i internacionalnim jedriličarskim regatama pa i po drugi put na Olimpijadi 1952. o čemu dnevni tisak kontinuirano izvještava.

Karlo Baumann u akciji vađenja “Prestolonaslednika Karadjordja” kod Zlarina 1952.

Baumann se, ni u sportu ni na poslu, nikada nije štedio nastojeći prednjačiti svojim angažmanom i biti primjer ostalima, naročito pri podizanju dva najljepša luksuzna putnička parobroda Kraljevine Jugoslavije – Prestolonaslednika Petra i Karadjordja. Prema onodobnim sindikalnim običajima  Karlo je bio 1950. tri puta proglašen udarnikom što je, uz čast, uključivalo i financijsku nagradu uz redovnu mjesečnu plaću koja mu je bila određena temeljem stručne kvalifikacije i statusa u poduzeću.

Preseljenje u Split (1953.-1954)

Karlo Baumann je nakon studija zbog inženjerskog i ronilačkog posla došao 1946. u Rijeku raditi  u Državno poduzeće za tegljenje i spašavanje brodova sa sjedištem na Sušaku a Baumann je dodijeljen ronilačkoj ekipi  s matičnim brodom Labin koji je radio na sjevernom  Jadranu. 1950. poduzeće je preimenovano u Brodospas a sjedište uprave preseljeno u Split zbog centralnijeg položaja na Jadranu za razne operacije koje je poduzeće vršilo. Odlukom direktora Brodospasa od 4. 3. 1953. i Karlo Baumann je premješten iz ekipe br.9  Labina u pogonski sektor direkcije Split.

Od dolaska u Split 1953., grad svoje prve mladosti, Karlo obnavlja stara prijateljstva i obiteljska druženja s jedriličarima (Tonči i Mafalda Bui, dr. Ante i Maja Stipišić, obitelj Ante Irića) i roniocima (kap. Nereo i Stanka Milin). Uz profesionalno ronjenje, vrativši se svom jedriličarskom klupskom ambijentu, kamo on  rado biciklom vozi obje kćeri, a posebno često uči jedriti svoju  prvorođenu 5-godišnju Ingu te je ona samostalno jedrila već sa 6 i pol godina. Uz intenzivno natjecanje i bavljenje pedagogijom, zalaže se za organizaciju jedriličarskih tečajeva za djevojčice čega do tada nije bilo.

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime