BIO JEDNOM NAJJAČI ČOVJEK NA SVIJETU – MARIJAN MATIJEVIĆ

Marijan Matijević - Junak iz Like - slovio je za najjačeg čovjeka na svijetu. Nikada ga nitko ni u čemu nije pobijedio. A veće od njegove snage bilo je njegovo srce.

Marijan Matijević – „Junak iz Like“

Marijan Matijević – najjači čovjek na svijetu, čija je životna priča prepuna fantastičnih dostignuća i legendi koje su nastale na valu tih nevjerojatnih događaja. Za Rijeku ga vežu dvije stvari – prvo -ovdje je pobijedio boksačku legendu Prima Carneru i drugo – u Rijeci je zamalo poginuo. Dakle, jedno od najboljih i jedno zasigurno najgore životno iskustvo. No krenimo redom, priča o ovom izvanrednom čovjeku ne može stati u dvije rečenice.

Lički Samson, Herkul Zlatnog Srca, Čovjek Medvjed …

Marijan Matijević zbog svoje je snage dobio više nadimaka: Lički Samson, Herkul Zlatnog Srca, Junak iz Like ili Čovjek Medvjed. Rođen je 1878. Godine kao jedno od šestero djece, živio je u selu Grabu nedaleko Gračaca na dijelu koje lokalno stanovništvo zove Mrtve Bare. Od mladih dana bio je naučen na težak fizički rad, kao mladić bio je pružni radnik. Sa svega 19 godina otišao je u Berlin i zaposlio se. Jednog je dana u novinama zapazio kako u tamošnjem cirkusu nastupa poznati prvak u teškoj atletici Hugo Weber, te da na dvoboj u hrvanju izaziva suparnike za nagradu od 500 zlatnih maraka.

To je bila prekretnica u Marijanovu životu i početak njegove egzbicionističke karijere. Ušavši u ring zgrabio se s protivnikom, podigao ga i otresao o pod ringa. Weber je ostao bez posla, a Matijević je postao nova zvijezda. Ubrzo se osamostalio te je obišao svijet demonstrirajući svoju snagu. Na svakom plakatu koji je najavljivao borbu ispod njegove slike na hrvatskom jeziku pisalo je „Junak iz Like“.

Tijekom svoje egzibicionističke karijere hrvao se protiv mnogih protivnika i nikada nije izgubio borbu.

Odličje posljednjeg turskog sultana

Početkom 20. stoljeća, točnije 1904. godine postao je prvak svijeta u Ankari, a najviše tursko odličje primio je od posljednjeg  turskog sultana, Abdula Hamida II. Ta ga je pobjeda predstavila dijelu svijeta koji ga još nije bio upoznao. Uslijedile su turneje po Sjevernoj i Južnoj Americi a zatim i Kini.

1914. godine oženio se Irenom Kohn, kćerkom nekadašnjeg poznatog vlasnika hotela “Kej” u Orašju na Savi. Imali su čak jedanaestero djece, od kojih je petero umrlo u mladoj dobi, a ostalo je šestero potomaka Ljubica, Mira, Štefica, Zdenka, Nikica i Marko.

Pobijedio i Prima Carneru

Od svih njegovih pobjeda, u Rijeci je izborio vjerojatno najveću. 1937. godine borio se protiv Prima Carnere. Carnera je bio svjetski boksački prvak, a pred kraj karijere sudjelovao je u egzibicijskim borbama. Osim s Carnerom, Matijević se u Rijeci borio s još nekoliko protivnika, redom poznatih talijanskih hrvača: Eto, Zavattij, Attili, Tiberija, Corti te Fernando Duvari.

Matijević izgledom nije ostavljao dojam velikog snagatora. Bio je visok samo 170 centimetara, imao je i mali trbuščić, a nikada nije bio teži od 100 kilograma. Nasuprot njemu Carnera je bio viši od dva metra i težio je preko 120 kilograma. Diva Carneru Matijević je s lakoćom podigao i bacio preko ringa u gledalište. Svladao je i sve ostale borce.

Za vrijeme borbi u ringu došlo je do trvenja među gledateljima. Matijevića je nakon borbe podmuklo napao veći broj Talijana. Priča se da ih je bilo oko 200. Matijević je zadobio nekoliko uboda nožem i slomljena mu je desna ruka. Punih osam mjeseci oporavljao se u bonici u Budimpešti.

Nevjerojatne priče prepričavaju se i danas

Odmah po oporavku vratio se onome u čemu je bio najbolji na svijetu – borbama i nevjerojatnim demonstracijama svoje nadljudske snage. Neke od demonstracija snage koje je redovito prikazivao bile su: savijanje debele željezne šipke, razbijanje kamena od 150 kilograma na prsima, dizanje teške bačve zubima i još mnoštvo nevjerojatnih stvari koje su tog “Ličkog Herkula” proslavile u svijetu.
Mnoge priče o njemu prepričavaju se i danas, a posebnu su fascinantne dvije: prva – u New Yorku je u luci rukama povukao dva trgovačka broda povezana konopom, i druga, golim rukama je držao zrakoplov u polijetanju. Dok je za zrakoplov bio privezan konopac, pilot je pritiskao papučicu gasa, a Marijan, primivši konop rukama, nije mu dopustio da se pomakne s mjesta.

Tajna nevjerojatne snage

Nakon što su se i svojim očima uvjerili u Marijanovu snagu članovi kluba “Atletion Comision” dodijelili su mu zlatnu kolajnu s natpisom “Worlds strongest man” – najjači čovjek na svijetu. Otkrivena je i tajna njegove nevjerojatne snage. Nakon jednog nastupa u Chicagu liječnici su napravili rendgenske snimke na kojima se vidi da Matijević na rukama, prsnom košu i vratu ima dvostruko koštano tkivo.

Zapisi o Marijanu Matijeviću govore kako nikada nije izgubio borbu, a opus onoga što je mogao učiniti vlastitom snagom je nadrealan.  Bez problema je savijao željezo kojeg većina boraca nije mogla ni podići, golim je rukama lomio konjske potkove, zabijao čavle u hrastove daske, a potom ih čupao noktima, na prsima su mu maljem razbijali kamenje teško i do 150 kilograma. Prstima je bez problema mogao poderati špil od 80 karata, a željezni novac je razvlačio pod zubima kao žvakaću gumu. Zubima je držao bačvu piva od 50 litara, a u isto vrijeme je rukama dizao drugu. Njome bi udarao po onoj prvoj dok obruči ne popuste i ne poteče pivo.

Humanitarac cijeloga života

Osim po snazi Marijan je bio rekorder i u jelu. Često bi za ručak pojeo četiri kilograma telećeg mesa, a kada bi se dobro iscrpio za okrjepu bi pojeo čitavo janje. Novac mu je malo značio. Sve što bi zaradio slao bi Crvenom križu, bolnicama i nemoćnoj djeci. Sebi je ostavljao tek toliko koliko bi mu trebalo za život. Bio je izrazito vitalan do poznih godina. Sva svoja odlikovanja i sve jubilarne zlatnike, sav papirni novac, sve dragocijene vrijednosti, priznanja i nagrade prodao je pod lomljeno zlato i kada se Županja elektrificirala donirao je za struju, a sam je imao petrolejku do kraja života. Godinu dana prije smrti u Županji je na kolodvoru gurao natovarene vagone. Kada su ga pitali može li još uvijek učiniti nešto kao u mladosti, rekao je da više ne može šakom zakucavati čavle u dasku, ali da još može zadržati jedan par konja. Posljednji put nastupio u Županji tjedan dana prije smrti, tražio je nekog da se s njim pohrva i ako ga taj pobijedi, poklonit će mu za nagradu svih svojih 40-ak odlikovanja koje je svojom snagom zaradio u svijetu i cijelu zaradu od priredbe. Nije se našao nijedan dovoljno hrabar protivnik. Prigodom jednog njegovog javnog nastupa u jednoj hali otvorenoj s obje strane, oznojen se zatekao na ledenom propuhu. Posljedica je bila smrtonosna upala pluća. Umro je u Zagrebu u 74. godini života. Pokopan je u Županji na Božić 1951.

Pomagao i Tesli

Zaninljivo je da je pomagao i Nikoli Tesli, financirao njegova istraživanja i izume. Tesla mu je u travnju 1927. u jednom hotelu u New Yorku organizirao večeru, a Matijević je goste zabavljao trganjem željeznog lonca. Postoje zapisi i o tome kako je pri svakom povratku u Županju s nekog od natjecanja odlazio u lokalne trgovine i podmirivao dugove svojih sugrađana.

Zbog dobročinstava cijenio ga je i Tito. Matijevićeva unuka Irena je u jednom razgovoru za Blic kazala kako je njezin djed tri puta posjećivao bivšeg predsjednika Jugoslavije. U Beograd je uvijek dolazio pištoljem, ali nitko mu se nikada nije usudio reći da ne može ući naoružan.

Iako je za neke prije zabavljač nego sportaš, činjenica je da je Matijević nizao impresivne atletske trijumfe. Iako je živio sport do posljednjeg daha i s lakoćom postizao vrhunske rezultate te je jedan od najvećih atleta koje je Hrvatska imala u povijesti, nikada nije dobio zasluženo posthumno priznanje. Ono što je danas ostalo od njegovih nagrada, što nije rasprodao kako bi dao potrebitima, čuva se u Muzeju Like u Gospiću, Muzeju Nikola Tesla u Beogradu te u Institutu znanosti Ivo Pilar u Zagrebu. U Hrvatskoj ne postoji niti jedna ulica koja nosi ime Marijana Matijevića, tek nadgrobni spomenik na obiteljskom grobu u Županji.

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime