POETSKI KUTAK – ROBERT BEBEK – ČITA ZORAN JOSIĆ

Vrijeme je za poeziju! U suradnji s glumcem Zoranom Josićem pripremamo ciklus kratkih video klipova u kojima predstavljamo živuće pjesnike našeg kraja. Stavili smo si u zadatak, kroz ovu formu, predstaviti i oživiti djela naših poeta neovisno o žanru. Izazov je uroniti u svijet poezije i tragati za autorima koji njeguju ovaj klasični izričaj. Kratkom biografijom, videom od par minuta u kojem glumac ili glumica izvodi nekoliko pjesama, koje ćete uz video moći vidjeti i poslušati te također i pročitati objave nedjeljom na stranicama Lanterna magazina. Želimo potaknuti čim više glumaca, samih autora, da svojim interpretacijama pridonesu ideji afirmacije pisane riječi. Uđite u svijet poezije s nama!

 

Robert Bebek , pjesnik
Robert Bebek, 2020.

Robert Bebek

Rođen je 1968. u Rijeci. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na riječkom Filozofskom fakultetu. Radio kao urednik, lektor, bibliotekar, književni kritičar, prevoditelj. Surađivao u domaćim i stranim časopisima i novinama. Od 2004. radi kao lektor hrvatskoga jezika na stranim visokoškolskim ustanovama u Litvi, Ukrajini, Poljskoj, Mađarskoj i Portugalu. Zastupljen u antologijama i panoramama. Prevođen i nagrađivan. Objavljene knjige: Lampa u zoru (1994.), Oblici praznine (1997.), U isti beskraj (1998.) (koautorica likovna umjetnica Jasna Šikanja), Leptiri i tomu slično (2001.), A trebalo je samo zvati se Tom Waits (2004.), Sigurna mjesta (2007.) i Vulkano (2010).

riječi

dosad nisam posadio

ni jedno stablo

 

riječi su šuma

i u njima nema

nimalo jednine

 

doista je neobično

kako od svih ovih stabala

koja me okružuju

nijedno nisam zasadio sam

ni danas ni u cijelom svom

dosadašnjem životu

 

jer izgovarati ih

to je već nešto sasvim drugo

 

to znači obraćati im se

iz nepostojanja iz mrtve

daljine

 

male tanke niti

male tanke niti sprovode svjetlo

kroz moju sobu

 

na dnu lampe gomilaju se

muhe i pauci

upravo onako

kao što je to drago Bog zamislio

 

male tanke niti

sprovode svjetlo kroz moju sobu

kroz ovaj svijet

koji iz dana u dan

iznova započinje

 

netko u prolazu pjevuši pjesmu

ja ću je u svojoj glavi nastaviti

cijeli ovaj dan

 

svijet

ne mogu zapamtiti

riječ leptir na litavskom

 

odlažem upaljač gasim

svjetlo u sobi ali leptir

je i dalje podjednako udaljen

 

uređujem stvari i njihova

značenja u oba jezika

i ponekad sam čak i

zadovoljan time

 

gotovo da i nemam posebnih želja

 

prvi je dan zime

i ništa se posebno ne događa

 

svijet je sve ono što promiče

 

krv

mi smo ljudi koji nad uzglavljem

drže slike posljednje večere

 

u našim su jezicima najljepše

riječi bezrodne oko sunce

nebo dijete more krv

 

mi smo oni

koji nad uzglavljima

iz večeri u večer iz jednoga

u drugo pokoljenje

bezbrižno vješaju prizore

posljednjega suda

 

običaj je jednom tjedno

s njih obrisati prašinu

 

ako tome dodam vjetar

ako izgovorim: grana

ako tome dodam vjetar

hoće li negdje izrasti

krošnja i lijevo-desno

gore-dolje zanjihati se

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime