Reklamni materijal, 1955., Portal hrvatske tehničke baštine

Ne tako davno bilo je teško raditi kao poštar, posebice u ulicama s obiteljskim kućama. Gotovo svaka kuća je imala psa u dvorištu i gotovo svaki pas jednostavno nije volio poštare, pa bi, kada bi jadnik pokušao ugurati pisma u sandučić, odnekud dojurio ljutiti pas, kojeg je omeo u kunjanju i zalajao  na sav glas. Danas pošta rijetko stiže, dva-tri puta mjesečno, obično početkom mjeseca kada stižu računi. Jedni drugima šaljemo mejlove, gotovo da više nitko nikome i ne piše, pa se i pas raduje kada vidi poštara.

Ne tako davno, baveći se fotografijom koristili smo filmove, netko one u boji, a netko crnobijele. Imale su ih sve trafike, benzinske crpke, trgovine foto opreme. Za nas entuzijaste, preko puta željezničkog kolodvora u Rijeci, na kantunu, bila je trgovina Narodne tehnike, s nešto nižim cijenama i materijalom Fotokemike Zagreb. Bilo je tu filmova, foto papira, razvijača i fiksira, a prava meka tek bila je trgovina u Mesničkoj ulici u Zagrebu ili Hondlovoj 8, gdje se po nižoj cijeni moglo kupovati filmove kojima je rok trajanja pri kraju ili je istekao.

Kad bi se standard malo povećao otišli bismo u Trst, kupovali Ilfordove ili Kodakove filmove.

Iz albuma ljubavi, 1983.

Ja sam ponajviše volio Ilfordove crno-bijele filmove FP4 i HP5, kao i njihove razvijače, Microphen i Perceptol, ovisno o tome koliko sam htio da mi fotografija bude zrnata. Filmove sam povećavao na Ilfordovom Semi-mat papiru čija je površina bila nježna poput bebine guze.

Sa 36 snimaka, koliko ih je film imao, nismo se baš razbacivali niti smo, kako se danas radi, snimali desetke snimaka istog subjekta. Svaki snimak zahtijevao je scenu, režiju, kompoziciju. Razmišljali smo, učili promatrati fotografski. Sve dok nismo razvili film, nismo znali što smo i kako snimili. „Fotografija je umijeće ne pritiskanja dugmeta“, rekao bi legendarni Frank Horvat, rodom Opatijac, rođen 1928.g., koji živi i radi u Francuskoj, a kojeg sam imao čast upoznati upravo u Rijeci, na izmaku milenija u jednom riječkom muzeju. Horvat je tada, još uvijek veoma aktivan, posjetio kraj gdje je rođen i razmatrao opciju održavanja velike izložbe u Rijeci, a mi smo, (tko je taj Horvat da bi mi njemu radili izložbu i što mi imamo od toga..) čovjeka elegantno odbili.

Sate i sate provodio sam u laboratoriju razvijajući filmove i izrađujući povećanja. Bili su to dani crno-bijele magije. Odabrao bih snimak, povećao, eventualno napravio izrez, rukom izoštrio i osvijetlio papir. Ponekad bih s crnim papirom u ruci zadržavao svjetlo, kako bih manje osvijetlio papir na određenom mjestu da bi slika bila svjetlija, ili bih pak nadosvjetljavao, da bude tamnija. U polumraku pod crvenim svjetlom, gledao bih u papir koji tone u razvijač, a na njemu se počinjala ocrtavati neka nova stvarnost.
Onda je netko upalio svjetlo.

Knjiga vremena, 1981.

Ne, nemam ništa protiv digitalne fotografije. Taj isti Horvat, čija je fotografija Mlada Indijka pod vjenčanim velom odabrana za jedinstvenu izložbu The Family of Man, iz 1955., Edwarda Steichena tadašnjeg voditelja Odjela za fotografije njujorške MOMA-e (Museum of Modern Art), pod stare dane okrenuo se digitalnim fotoaparatima, ali ne onim od par tisuća dolara, s razlogom dakako.

Dovoljno je pogledati njegove izrazito intimne serije  “La Veronique”: 50 stopa oko moje kuće u Provansi (2002.-03.) ili “Oko na dohvat ruke” iz 2007.g., mala remek djela na razini čiste vizualne poezije i esencije likovnosti, koje je Horvat snimio kompaktnom digitalnom kamerom. Spomenimo da je izložbu The Family of Man zbog njene povijesne  važnosti UNESCO uvrstio u kolekciju Memory of the World, a izložba je jedna od tri koje su promijenile povijest fotografije. (uz The Americans Roberta Franka, The Decisive Moment Henry Cartier-Bressona).

Ako vas put ikada nanese u Luxembourg, onda svakako posjetite dvorac Clervaux gdje je The Family of Man, zahvaljujući Steichenu koji je porijeklom Luksemburžanin, trajno smještena. Čovjek uči dok je živ.

Dakle taj legendarni Horvat, jedan od velikana fotografije, mi je tada sasvim uvjerljivo rekao, „digitalna fotografija je fenomenalna stvar. Otkako postoje softweri poput Photoshopa, obradio sam gomilu svojih fotografija, pa čak i one koje na negativu nisu dobro izgledale ili nisu bile dobro snimljene, pa ih nisam ranije povećavao“.

U prolazu, 1979.

Nekako sam tim putem krenuo i ja. Photoshop ne koristim, ali sam uz njega otkrio draži tehnologije koja je iz korijena promijenila pristup fotografiji. Skeniram negative, pa ih onda popravim, nadosvijetlim, napravim drugačiji izrez, ublažim ili naglasim zrno, igram se pixelima i tonovima.

Danas je izuzetno lako biti fotograf. Internet nam je približio i tehniku i znanje. Umijeće kompozicije, strpljivost, iščekivanje da vidiš što si snimio – toga više nema.  Nama koji smo u svom radu ostali pola analogni – pola digitalni, ostala je samo nostalgija za onim vremenima u kojima je fotografija bila iskrenija, kao sjećanje na prvi poljubac.

No jedna stvar je ostala zauvijek nedostižna, onaj trenutak kada papir uroniš u razvijač i počne magija….

PROČITAJTE PRETHODNI ČLANAK IVICE NIKOLCA:

FRANCESCA WOODMANN – O TOME KAKO BITI ANĐEO

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime