Partizanka i Radnik – brodovi za povratnike. Po završetku Drugog svjetskog rata milijuni raseljenih ljudi trebali su se vratiti u svoje domove, ili je bilo potrebno omogućiti im odlazak negdje drugdje kako bi započeli s novim životom. Europska emigrantska organizacija organizirala je brodove kojima je trebali odraditi taj posao.
U tu svrhu vlast novonastale komunističke Jugoslavije početkom 1947. Godine najprije kupuje parobrod Radnik koji je prevozio emigrante iz  Sjeverne Amerike, a dešavilo se i da otplovi do Australije.

Parobrod Radnik

Parobrod Radnik kupljen je u San Francisku pod imenom „Cipikoff“, imao je 6665 BT te je dodijeljen Jugoslavenskoj linijskoj plovidbi. „Radnik“ je bio parni trgovački brod koji je imao mušku i žensku spavaonicu sa po osamdeset ležajeva, zajedničko kupatilo sa četiri tuša i četrdeset kada, te putnički salon i knjižnicu. U teretnom prostoru prevožena je pomoć u hrani, odjeći, lijekovima, rezervnim dijelovima, tehničkoj robi itd. Pomoć je slalo Jugoslavensko iseljeništvo iz Kanade i SAD. Brod je bio prepoznatljiv po velikom natpisu sa strofom iz pjesme „Ostajte ovdje“ poznatog bosansko-hercegovačkog pjesnika Alekse Šantića.

„Bolji su svoji krševi goli
No cvijetna polja gdje se tuđini kreće.“

Emigranti

U to vrijeme uspostavljaju se diplomatski odnosi s Argentinom i Australijom. U te dvije velike zemlje masovno su se doseljavali ljudi još iz stare Jugoslavije zbog ekonomske ili političke situacije u zemlji.

Jugoslavensku emigraciju onog doba možemo podijeliti u četiri grupe. Ekonomska emigracija koja je otišla prije i  poslije Prvog svjetskog rata, zbog siromaštva i teškog života – nju čine uglavnom ljudi iz Dalmacije  Istre i Primorja. Odlaze raditi  u rudnike Južne Amerike, bave se stočarstvom, poljoprivredom, zanatstvom.

Od stvaranja Jugoslavije mnogi ljudi odlaze i zbog političke i nacionalne situacije, jer se nisu slagali  s uređenjem unutar novonastale SHS države. Tu prednjače također ljudi iz Hrvatske.

Tijekom Drugog svjetskog rata nastaje ratnu emigracija koja je otišla zbog ratnih prilika u državi i šire. Ljudi su  odlazili u zbjegove te odlazili kod svojih rođaka koji su od prije živjeli u prekomorskim zemljama. Ratna emigracija najviše je bila željna vratiti se na svoja ognjišta.

Četvru grupu čini tzv. ekstremna emigracija koju su činili vojnici NDH i ljudi koji su preživjeli ili izbjegli  Bleiburg. Preko Italije odlaze u Južnu Ameriku i Australiju te se vrlo brzo organiziraju kao Hrvatska emigracija. Srpska ekstremna emigracija uglavnom je nastala od poraženog četničkog pokreta.

Poslije rata najbrojniji emigranti iz cijele Europe bili su Židovi koji su željeli otići iz Europe na Bliski istok i u prekomorske zemlje.

SS partizanka - emigrantski brod
Luksuzni prekooceanski parobrod “Partizanka”

Glavni centar za okupljanje emigranata koji su se iseljavali iz Europe bila su otočne države Malta i Cipar. Emigrantski brodovi koji su kretali iz sredozemnih luka prema Bliskom istoku, Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji i Južnoj Africi trebali su pristati na Maltu i Cipar te krenuli prema odredištu.

Partizanka – akvizicija Jugolinije

U tu svrhu  Jugoslavenska vlada kupila je putnički brod kojeg je nazvala Partizanka. Dodijeljen je Jugoslavenskoj linijskoj plovidbi iz Rijeke, koja je već u to vrijeme mijenjala ime u Jugolinija. Brod je kupljen 2. srpnja 1947. u Portugalu u luci Lisabon pod imenom City ofLisabon. Osnovna uloga novokupljenog broda biti će prijevoz Jugoslavenskih  iseljenika iz Južne Amerike i Australije.

luksuzni salon - Partizanka
Luksuzni salon “Partizanke”

Partizanka je imala 195 članova posade. Svi članovi posade bili su tijekom rata u partizanima. Osim kompletnog časničkog pomorskog kadra cijelu organizaciju života na brodu pratilo je 15 političkih komesara. Prevozila je 750 putnika, 472 u prvom razredu, te 258 putnika u nižerazrednom smještaju.

„SS Shawnee“

Brod je izgrađen 1927. godine u brodogradilištu Newport News USA pod imenom „SHAWNEE“ kao jedan u seriji od šest istih brodova koji su nosili imena indijanskih plemena. Plovio je između Sjeverne i Južne Amerike po Tihom oceanu za kompaniju Clayde Lines. Za vrijeme Drugog svjetskog rata postaje brod bolnica Američke vojske. Odmah poslije rata služio je za povratak izbjeglica iz SAD-a za pacifičke otoke. Godine 1946. prodan je tvrtki Liberian Star Line of Panama te dobiva ime City of Lisabon.

SS Shawnee
SS Shawnee

Brod Partizanka imao je pet paluba. Bio je opremljen radarom, žirokompasom, električnim ehosonderom, najmodernijom telegrafijom i telefonijom, aparaturom za otkrivanje požara, napravom za gašenje požara pomoću plina, dok su se sva vrata na nepromočivim pregradama zatvarala automatski sa komandnog mosta. Brod je bio vrlo luksuzno opremljen.
Na brodu je bila kino dvorana, knjižnica, čitaonica, nekoliko salona za ples , frizerski i pedikerski salon, brijačnica itd. Brod Partizanka imao je 9900 BT, a bio je pogonjen s četiri turbine, koje razvijaju 8500 KS. Pokretala su ga dva vijka, a kretao se brzinom od 20 čvorova. Za proizvodnju el. energije imao je četiri generatora koji razvijaju 700 KW. Dnevna potrošnja bila je 106 tona nafte.

restoran - partizanka
“Partizanka” – brodski restoran

Kapetan Filip Vranković

Posebno se s ponosom isticalo da je brod Partizanka ljepši i luksuzniji od staro jugoslavenskog putničkog broda Kraljica Marija te da je kupljen nakon samo dvije godine postojanja nove države. Za kapetana broda postavljen je iskusan kapetan, Splićanin Filip Vranković. Kapetan Vranković plovio je još na staro jugoslavenskim kompanijama, na čijim je brodovima oplovio cijeli svijet. U Drugom svjetskom ratu odlazi u partizane i kada je formirana partizanska mornarica zapovijedao je brodom Galeb koji je služio za opskrbu otoka Visa i prijevoz zbjega za talijanski grad Bari.
Kapetan Vranković na Partizanku je došao s emigrantskog broda Radnik.

Od Novog Zelanda i Buenos Airesa do Rijeke i Trsta

Dana 14.12.1947 brod je krenuo na prvo putovanje iz Lisabona prema Australiji i Novom Zelandu sa 680 putnika, od čega 360 Židova. Na povratku je trebao preuzeti prvu grupu iseljenika i dovesti ih u luke Split , Rijeku i Trst. Dana  26.02.1948. brod prvi put pristaje u riječkoj luci gdje su ga dočekale stotine ljudi. Nakon toga je napravio nekoliko putovanja po jadranskim i sredozemnim lukama.

hol partizanka
Hol broda “Partizanka”

Strah od ekstremne emigracije

Brod je polovicom ožujka 1948. godine krenuo prema Južnoj Americi iz Splita, početkom travnja stigao je u luku Buenos Aires. Brod su s oduševljenjem dočekale tisuće ljudi, mnogi sa željom da se ukrcaju i vrate u domovinu. Argentinska policija pokušala je na sve načine odgovoriti ljude da se ne ukrcavaju, ali bez  uspjeha.  Brodski komesari su zabrinuti, također se nisu nadali tolikom interesu za povratak, neće moći primiti toliki broj ljudi. Ukrcano je preko 600 putnika, sam ukrcaj vrlo su teško kontrolirali. Silno su se bojali diverzije na brodu od tzv. ekstremne Jugoslavenske emigracije koja je u to vrijeme bila vrlo dobro organizirana. Glavni cilj im je bio rušenje Jugoslavije te stvaranje nacionalnih država. Najviše su mrzili komunistički režim, a i sam poglavnik Ante Pavelić se skrasio u Argentini. Dolazile su i prijetnje naročito na račun visoko istaknutih zvijezda petokraka na dva brodska dimnjaka.

Nakon toga „Partizanka“ je posjetila luku Montevideo gdje je ukrcano nekoliko stotina povratnika iz Čilea, Urugvaja, Bolivije. Na brodu je bilo ukupno preko tisuću ljudi. Kada je brod početkom svibnja stigao u Split odmah je sazvan partijski sastanak gdje je izrečen ukor rukovodstvu broda zbog nekontroliranog ukrcaja putnika na brod i rečeno je da se to više ne smije dogoditi.

Brod Partizanka je do sredine desetog mjeseca 1948. godine još dva puta posjetio Južnu Ameriku.

Dana 13. listopada 1948. brod se nalazi u riječkoj luci i na njemu je pripremljena svečanost. Proglašeno je šest udarnika i osam članova posade je pohvaljeno i nagrađeno novčanom nagradom.

Zatim brod odlazi za Australiju, od kuda se vraća u siječnju 1949. godine. Naglo se smanjuje broj putnika.
Brod „Partizanka“  3. Ožujka 1949.  kreće na svoje posljednje putovanje preko oceana, iz Rijeke u Trst pa za Sidney.

 

Slabo razvijena zemlja prestrašenih ljudi

Prije Drugog svjetskog rata Jugoslavija je bila slabo razvijena poljoprivredna zemlja.
Godina 1948. bila je najteža godina od stvaranja nove Jugoslavije. To je bilo vrijeme kada se zemlja pokušavala oporaviti od rata. Zemlja je bila razorena, ljudi su uglavnom bili siromašni i neobrazovani, provodila se nacionalizacija, zabranjena je privatna svojina, sve je bilo narodno i radilo se za narod. Privrede praktički nije bilo. Poljoprivredna proizvodnja je bila jedina nada protiv gladi, a glad je bila veća nego u staroj Jugoslaviji. Poljoprivreda nije mogla dati rezultate zbog nacionalizacije zemlje, seljacima se nisu oduzimali samo uzgojeni viškovi, nego kompletna ljetina; proglašavani su neprijatelji naroda i kulaci ako bi sakrili dio svojih proizvoda. Sve se moralo predati u osnovane zadruge organizirane po Sovjetskom modelu.

Vladao je strah, ljudi su tužakali jedni druge narodnim odborima i miliciji. Tajna policija i milicija sve su kontrolirale. Država je bila u izolaciji od strane zapada zbog komunističkog sistema. Izolirana je i od socijalističkih zemalja i dotada najvažnijeg prijatelja Sovjetskog Saveza, zbog toga što se Tito odupro Staljinu. Sovjetski Savez do tog vremena bio je najveći pošiljalac pomoći Jugoslaviji.  Otvoren je Goli otok za političke neistomišljenike. Zatvori  su bili puni nepodobnih i prema njima se provodila tortura, ljudi su jednostavno nestajali, pojela bi ih noć. Ljudi su strepili od onih koji su nosili dugačke crne kožne kapute.

Talijanska emigracija i obećanja o boljem životu

Toscana - talijanske izbjeglice
Izbjeglice se ukrcavaju na brod “Toscana”

Godinu dana ranije jednu sjeverno jadransku luku posjećivao je talijanski emigrantski brod TOSCANA. Odvozio je ljude talijanske nacionalnosti u pravcu Italije koji su odlučili napustiti Jugoslaviju pod pritiskom ondašnje vlasti ili se nisu slagali sa nastalim režimom pa su se strahovali za svoju sudbinu. U dvije godine od završetka rata otišlo je na tisuće ljudi i to najviše onih koji će mladoj državi najviše nedostajati. Otišli su zanatlije, brodograditelji, mehaničari, hotelijeri, bankari, administrativni radnici, apotekari, trgovci, profesori,doktori, umjetnici, glumci, inženjeri… –  ljudi koji su znali govoriti više od jednog jezika, ljudi koji su posjedovali određenu kulturu i stečenu imovinu. Napuštali su zemlju s dva kofera u rukama.

Bez obzira na teškoće ljudi su vjerovali u pravičnost novo nastalog sistema, vjerovalo se u bratstvo i jedinstvo, u jednakost među ljudima – nastalo je jedno zajedničko ushićenje, organizirale su se radne akcije, gradile su se ceste i autoputovi, željezničke pruge, obnavljali su se gradovi, sela, industrija. Narod je bio voljan žrtvovati se zbog boljitka i budućnosti . Otvarale su se škole,  ljudi su se opismenjavali , učili zanate – uglavnom bio im je obećan jedan bolji i pravičan život.

Jugo propaganda za iseljenike

Još prije završetka rata Nova Jugoslavija provodi jaku i dobro organiziranu propagandu u Južnoj Americi i Australiji na način da je isticala borbu za slobodu od fašizma, pravičnost komunističkog sistema, jednakost i blagostanje. Mnogi ljudi koji su ranije napustili domovinu zbog ekonomske i političke situacija sada su poželjeli vratiti se. Zanimljivo je i to da se odlučio vratiti i dio prve generacije iseljenika koji su otišli prije i odmah poslije Prvog svjetskog rata, pa njihova djeca nisu ni znala materinji jezik. Ti su ljudi sa sobom nosili nemalu zaradu. Među povratnicima bilo je mnogih radom izmučenih ljudi koji jednostavno nisu uspjeli u zemljama grubog kapitalizma,  iako su  pošteno i stručno radili svoj posao. Sve je to znala iskoristiti ondašnja komunistička vlast i poslala je „Partizanku“ po ljude koji su znali raditi, pa i posjedovali kapital.

Partizanka prevela skoro tri tisuće povratnika

Od skoro tri tisuće povratnika koji su  tijekom 1948. godine „Partizankom“ stigli u luke Split, Rijeka i Trst, statistički gledano,  70 % posto bili su Hrvati, 15 % Srbi, 5 % Slovenci i 5 % ljudi koji su otišli za zapadnoeuropske zemlje iz Trsta. Partizankom su dolazili povratnici za Mađarsku, Rumunjsku Bugarsku i Rusiju.

Brodovi  Partizanka , Radnik i Užice su iz riječke odnosno bakarske i Splitske luke odvezli na tisuće Židova uglavnom za Haifu, u Izrael. Brodovi su bili učesnici „dragovoljnom egzodusu“

Mladenka Sisarić
Mladenka Sisarić / foto: Gradimir Radivojević

Židova iz Europe za Izrael. Zatim je putovanje nastavljeno za Ameriku.

Od svih Jugoslavenskih brodova brod Partizanka je imala najviše žena pomoraca. Ukupnošest posto. Posebno je za istaknuti ženu pomorca Mladenku Sisarić (Todorović), koja je sa broda Radnik došla na Partizanku i njenu stalnu nesebičnu brigu za djecu i ostale ranjivije grupe među putnicima.(Gradimir Radivojević iz knjige „Kud plovi ovaj brod“)

Brodski komesari vrbuju

Život tijekom plovidbe broda za Jugoslaviju bio je dobro isplaniran i organiziran. O tome su brinuli komesari koji su imali podijeljena zaduženja. Kod ukrcaja putnici su se popisali, informativno ispitali  posebno njihova znanja i zanimanja i imovina. Izvršena je provjera koliko je to bilo moguće. Na brodu je bio organiziran kulturno-umjetnički program, prikazivali su se filmovi o jugoslavenskoj borbi za slobodu, organizirani su sindikalni i politički sastanci, učenje jezika za djecu povratnika, radne akcije – uglavnom čišćenje broda, proglašavali su se najbolji radnici, organizirane su zabave na kojima se sviralo na brodskom klaviru.

Kontakt između posade i putnika bio je strogo zabranjen, za najmanju grešku člana posade slijedio je iskrcaj što mornarima nije bilo u interesu jer je za njih život na brodu bio puno bolji nego na kopnu ili na nekim drugom jugoslavenskom  brodu. Bilo je i viskija. Na brodu se kuhala dobra hrana. U brodskoj pekarnici pekao se bijeli kruh,  bilo je i kolača. Ljudi su nagovarani da nakon nekoliko dana po iskrcavanju odu na dobrovoljni rad. Građevinari su uglavnom odlazili na izgradnju Novog Beograda i Nove Gorice, metalci po željezarama, omladina na izgradnju pruga i autoputova, poljoprivrednici u zadruge i poljoprivredna dobra, zanatlije u tvornice, rudari u rudnike…

Idila na brodu daleko do stvarnosti

Na brodu je stvaran dojam idile koja je naglo splasnula  kada su se putnici iskrcali. Ljudi koji su imali nemali kapital morali su promijeniti novac za dinare koji nisu ništa vrijedili, tako da su vrlo brzo ostajali bez bogatstva. Nigdje se nije pekao bijeli kruh jer jednostavno ga nije ni bilo. Shvatili su da je stvarna situacija drugačija. Mnogi su se htjeli vratiti, ali Australska i Argentinska vlast nije ih više htjela primiti. Mnogi su ostali bez novaca.

Ipak je velika većina povratnika našla načina da kasnije ponovo ode iz Jugoslavije. Osjećali su se prevareni. Vrlo brzo, vlast u te dvije velike zemlje kojima nije bilo u interesu odlazak tolikog broja vrijednih ljudi uz pomoć hrvatske emigracije organiziraju kontra propagandu, a i sami povratnici preko pisama upozoravaju rodbinu i prijatelje da nije baš tako kako im je propagirano od strane Jugoslavije.

Pet putnika i četrdeset ovaca

Interes za povratak naglo jenjava, na brodu ima sve manje putnika a troškovi putovanja se povećavaju. Sa zadnjeg putovanja Partizanka se vraća iz Australije u riječku luku  5.svibnja 1949. godine  te iskrcava pet putnika i četrdeset ovaca. U svojih šest prekoocenskih putovanja Partizanka je dvaput  posjetila Australiju i četiri puta Južnu Ameriku i u zemlju dovezla  2858 putnika.

Članovima posade rečeno je da dođu za nekoliko dana, kako je i bilo uobičajeno pred putovanje. Kad se posada skupila brod se nalazio u istovarnoj luci Rijeka dobro zaštićen od pogleda lučkim skladištima. Posadi je naređeno da počnu sa uklanjanjem dijelova brodskog interijera. Skidalo se  sve što se skinuti dalo – slike, namještaj, stubišni rukohvati, tepisi,  lusteri i ostala rasvjeta, kuhinja sa namještajem, izvučen je salonski klavir … Strojarnica i zapovjedni most nisu dirani. Brodski interijer smješten je u jedno lučko zatvoreno skladište. Iako je bilo vrijeme kad se nisu baš postavljala pitanja, ljude je ipak zanimalo zašto se brod demolira. Uslijedio bi odgovor da brod ide na remont.

Posljednji plov

Pražnjenje broda trajalo je oko mjesec dana. Zatim je raspušten veliki dio posade – na brodu ih je ostalo oko devedeset. Jednog jutra, brod je u rane sate isplovio za Split;  rečeno je da ide u škver na remont. Kad je brod stigao u remontno brodogradilište raspuštena je gotovo sva preostala posada. Ostalo je nekoliko mornara zaduženih za držanje brodske straže. Uglavnom, sva posada Partizanke vrlo brzo je razmještena po drugim brodovima Jugolinije.  Na brodu se nije ništa dešavalo, vršile su se samo manje pripreme za remont. Brod su povremeno posjećivali i ljudi u dugačkim crnim kožnim kaputima. U to vrijeme to nije bilo čudno da tajna policija posjećuje objekte važne za državu, a posada broda radije se klonila tih ljudi.

Vatrena stihija

U noći 12. Listopada 1949.g. brodska straža vršila je ophodnju po brodu. Bila je tiha i prohladna noć, na nebu je svijetlio pun mjesec. Odjednom su pripadnici straže vidjeli na udaljenom mjestu broda nekakvu svjetlost. Potrčali su na to mjesto i vidjeli da je došlo do požara u brodu. Uzeli su aparat za gašenje i pokušali gasiti, ali temperatura je bila tako visoka da gašenje nije imalo efekta i požar se počeo širiti . Krenuli su pozvati pomoć i kako su se  kretali prema izlazu uočili su da na brodu ima još nekoliko manjih odvojenih požara koji su se širili. Sišli su sa broda i pozvali splitske vatrogasce. Vrlo brzo na gašenje je stiglo ljudstvo i tehnika Dobrovoljnog vatrogasnog društva Split.

Požari na brodu širili su se velikom brzinom te se ubrzo spojili u jednu ogromnu buktinju. Nemoguće je bilo popeti se na brod od visoke temperature i plamena, pa su vatrogasci mlazove vode na požar usmjeravali s kopna. Često su im pucale cijevi i kvarili se stari strojevi, a ponestajalo je i goriva. Požar je progutao cijelu unutrašnjost broda uskoro je brod dugačak 120 i širok 18,90 metara i na svih pet paluba bio velika buktinja. Iako su vatrogasci  pokazali veliku požrtvovnost i hrabrost, nisu imali uspjeha kod gašenja zbog slabe opremljenosti i zastarjelosti tehnike i opreme.

Odustali su od gašenja broda, te mlazove vode preusmjerili na susjedne objekte na koje se požar počeo širiti. Po pričanju očevidaca, splitska je okolica svijetlila cijelu noć, što je posebno upečatljivo bilo vidjeti iz mjesta u zaleđu Splita. Partizanka je gorila cijelu noć, tek drugi dan su vatrogasci uspjeli doći na brod i počeli polako gasiti vatru. Akcijom gašenja rukovodio je  prvi poratni zapovjednik DVD Split Ante Kuzmanić, kojeg pamte po hrabrosti i požrtvovnosti.

Kraj Partizanke

Opet su se pojavili ljudi u crnim kaputima, uslijedila su hapšenja i istraga. Odmah je u zatvor odveden kapetan Partizanke – Filip Vranković i pripadnici brodske straže. U zatvoru su proveli četiri dana na ispitivanju nakon čega su pušteni. Brod Partizanka više nije spominjan. Odtegljen je u  zabačeni dio brodogradilišta, gdje je ostao dok od osiguravatelja nije naplaćena odšteta. Početkom pedesetih godina  brod je izrezan u staro željezo od strane poduzeća Brodospas.

Kapetan Filip Vranković nikada više nije dobio brod, već je poslan u Egipat kao agent poduzeća Jugolinija Rijeka.
Interijer koji je skinut s broda Partizanka raspodijeljen je te ugrađen na  ostale brodove Jugolinije.

Parobrod Partizanka jedini je putnički brod koji je bio u floti kompanije Jugolinija Rijeka.

Parobrod Radnik rashodovan je 1952. godine zbog starosti i dotrajalosti.

Emigrantski parobrod Toscana izrezan je 1961. godine u brodogradilištu Trst.

 

PROČITAJTE PRETHODNI ČLANAK: PAROBROD TOSCANA

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime