Elis Lovrić je izuzetna glumica i kantautorica koja je svoj trnovit profesionalni put utabala sljedeći snove još od djetinjstva. Nakon uspješne glumačke karijere započete u Rijeci a nastavljene u Italiji, nakon glavnih uloga u predstavama i mjuziklima odlučila se vratiti kući i posvetiti svom kantautorskom stvaralaštvu. Kakav je unutarnji i vanjski život žene koja slijedi svoje snove i ne pristaje na kompromise – pročitajte u drugom djelu razgovora. Prvi dio u kojem Elis govori o svojim dramskim ulogama možete pročitati ovdje. 
U nastavku možete pročitati drugi dio razgovora s ovom izuzetnom umjetnicom.

Živjeti za glazbu i od glazbe

Može se reći da za hrvatske prilike imaš uspješnu glazbenu karijeru. Koliko to zahtijeva truda i može li se danas u Hrvatskoj živjeti od glazbe?

Elis: Na ovo pitanje svaki bi glazbenik drugačije odgovorio, ovisno u kojem području glazbene industrije djeluje i čime se u glazbi točno bavi; da li je „samo“ pjevač ili pak autor tekstova, kompozitor, gitarist ili bubnjar neke estradne zvijezde, aranžer ili producent, menadžer, ton majstor ili pak “pokriva” više poslova… glazbena industrija je kompleksna i slojevita. Puno je karika u lancu od same zamisli, prvih nota, ili prvog stiha, sve do konačnog proizvoda odnosno glazbenog djela ili pjesme koja je tek tada spremna za prezentaciju krajnjem korisniku, u ovom slučaju, slušatelju. Jako je važno okružiti se izvrsnim suradnicima koji ti ujedno odgovoraju i kao ljudi. Glazbena je industrija, nadalje, u uskoj suradnji s ostalim umjetnostima i uvelike se na njih oslanja, poglavito na likovnu i filmsku jer je potrebno osmisliti i vizualnu prezentaciju djela, a najčešće i videospotove. Ukoliko netko želi živjeti od bilo koje umjetnosti, pa tako i od glazbe, utoliko je važan i onaj hladan, strogo poslovni aspekt cijele priče. Dakle, i u glazbi je potrebno imati prikladan poslovni model, bilo da ste u sklopu diskografske kuće ili samostalni umjetnik, potrebno je imati i poslovni plan, a povrh svega, izvrsnu promociju odnosno PR. Budući da se u mom slučaju radi o više segmenata: autorica sam i glazbe i tekstova, aranžiram i produciram svoje pjesme, izvodim ih tj. pjevam, svoj sam gitarist, uglavnom sama dogovaram koncerte i promociju, sve je to količinski jako naporno za jednu osobu koja mora sama tražiti suradnike i sve to organizirati, i logistički i financijski. Živjeti se može. Trud je velik i puno se radi. U nekim periodima je lakše, u nekima teže. Da ne govorimo u ovom korona trenutku kad su svi javni nastupi i okupljanja zabranjeni i sve se prebacilo na virtualne platforme i oblake (cloud). No, kako mi umjetnici već odavno živimo u oblacima, znači da smo bili žestoko napredni i da je tehnologija konačno uhvatila korak s nama 😊

Šalu na stranu, taj trend da se glazba seli online krenuo je paralelno s razvojem interneta. Dostupnost glazbe preko društvenih mreža i streaming servisa munjevitom je brzinom promijenila glazbenu industriju, a sadašnja izolacija i karantena su taj proces intenzivirale do krajnosti. Na nama je kao umjetnicima da se prilagodimo. Načini monetizacije se zadnjih godina tako vrtoglavo mijenjaju da bi se mnogi iznenadili kad bi znali koliko njima nepoznatih glazbenika zarađuje vrlo solidno na „nevidljive“ načine, a neki koji su jako izloženi, možda znatno manje. Jednom riječi – ne postoje pravila. 

Čarobno jednostavna

Referirajući se na tvoju glazbu većina onih koji su slušali kažu da budiš duboke emocije, nerijetki se i rasplaču. “Svaki koncert joj je čaroban.”, neki dan mi je rekla jedna tvoja sugrađanka. Većina ih ni ne razumije tekst. Što to tvoja interpretacija izaziva kod publike? Mnogi bi se ubili za tu trenutnu sinergiju. Znači li to da u našim životima fali jednostavnosti?

Elis: Odgovor o jednostavnosti za mene ima posebnu važnost. Radi se o onoj najvećoj jednostavnosti do koje dođeš nakon cijelog procesa rada tako da na kraju sve izgleda lako kao da to može svatko. Kao kad gimnastičar napravi četverostruki salto, a tebi se učini da da bi to mogao i ti. Ta lakoća izvedbe mi je oduvijek bila težnja i odrednica. A ona traži veliku posvećenost i često, dugotrajan i naporan rad. Zatim, važna stavka mi je i pristupačnost – to da te mogu razumjeti svi – i oni koji su završili velike škole i fakultete i oni koji nisu imali priliku završiti ih. Da te mogu razumjeti i djeca, žene i muškarci, stariji ljudi pa čak i mačke i psi 😊. Stalo mi je da i drugi uživaju u mojim pjesmama bez ikakvog napora, da zaborave na svoje probleme i jednostavno utonu u valove glazbe. Nije važno da li sam prošla neku muku i koliko mi je bilo teško, meni je važno da ljudima dam pročišćeni osjećaj bez težine. Publici ne želim ostavljati muku, već ohrabrenje i lakoću, nekakvo olakšanje. Možda im zbog te povezanosti dođu suze na oči ili se naježe. Bilo bi lijepo čuti njihova objašnjenja. I moram priznati da ne smijem tada gledati u publiku jer počinjem i ja plakati, valjda od neke miline, dirnutosti. Dok radim svoje pjesme često se naježim i to mi bude znak da sam na pravom putu. Ako na mene, dok stvaram pjesmu, ona djeluje katarzično, nekako vjerujem da se taj val prenosi i dalje. Sretna sam kad se taj val i osjećaj šire među publikom i kad zajedno možemo podijeliti te trenutke kroz riječi ili melodiju. Evo, i ovo more oko nas pjeva samo od sebe, a ja sam kao neki kanal koji ne smije prekidati taj protok.

Živiš u Puli, puno si na putu. Kako to da si izabrala baš Pulu za svoje sjedište?

Elis: Imam dva rodna mjesta: Pulu i Rabac 😊. Pula jer sam rođena u pulskoj bolnici, a Rabac jer su me tamo katapultirali tri dana nakon kompliciranog poroda i onda se do petnaeste godine nisam više mrdala iz Rapca. Pula me opet prisvojila na nekoliko godina jer sam tamo završila matematičko-informatičku gimnaziju. Moj glumački poziv odveo me zatim u Rijeku, pa u Zagreb i Rim. Dok sam živjela u Italiji, desilo se da sam svoje pjesme počela pisati na labinjonskom i iz tog razloga sam se vrlo brzo odlučila vratiti u Hrvatsku. Između Rapca i Pule odlučila sam se za Pulu jer sam tamo već imala suradnike. Uostalom, Pula mi je nekako ostala pri srcu od prije i postala mi je novi dom.


Merika

Kako je nastala pjesma Merika?

Elis: Dok sam razmišljala kako će mi se zvati album shvatila sam da je to što pjevam na labinjonskom moja Amerika, moje otkriće, moj Novi svijet. Kaže se da je Kolumbo otkrio Ameriku, a mi otkrivamo sami sebe kroz nešto autentično što stvorimo, nešto što nas otvori prema svijetu i taj svijet donese k nama. Kad sam odlučila da će se album zvati Merika, shvatila sam da  moram i napisati pjesmu koja će se isto tako zvati. Uzela sam gitaru u ruke i počela pjevati. Pjesma je sama izašla, nisam ni znala što sam otpjevala. Srećom, sve sam snimila i nakon toga zapisala riječi.

Što je utjecalo na tvoj kreativni razvoj?

Elis: Kad sam bila mala slušala sam glazbu koju je kod kuće imao moj stariji brat. Tu je bilo svega: od Beatlesa, Mike Oldfielda, album Tubular Bells, Kiss, Jean Michel Jarre, Neil Young, Simon and Garfunkel, Bob Marley…. Znala sam napamet svaki prijelaz, svaku pauzu, čak i greške s njihovih live koncerata. Onda sam jednog dana ostala doma zbog viroze. Brat mi je donio narančastu kazetu i kad ju je pokrenuo, kao da mi je sve prošlo, ni viroza ni temperatura nisu više postojale. Zaljubila sam se u tu pjesmu i pomislila kako bih voljela u životu prenositi takvu ljepotu da i drugim ljudima tako sve prođe ako imaju kakvih tegoba.

A inače, kao dijete sam željela biti svašta, i frizerka, i balerina, i klizačica na ledu, a možda najviše od svega gimnastičarka. Jer nisam znala da smijem i mogu postati glumica i pjevačica. To je bilo kao rezervirano za nekog drugog. I tako sam doma radila špage, mostove, dizala bratove utege, hodala po prstima ko balerina, zamišljala da sam na Olimpijadi…potajno sam si mislila kako bi lijepo bilo biti glumica, pjevati i plesati. Ali u familiji nisam imala nikoga s glazbenim ili umjetničkim zaleđem. Morala sam sama tražiti informacije. Svojevremeno sam se zaljubila u album Simona i Garfunkela. To je bio koncert u Central Parku u New Yorku. Toliko ga se dobro sjećam da sam i onu jednu malu grešku u jednoj pjesmi znala otpjevat. Mislim da je to bila pjesma „Old Friends“. Oni su se  zaustavili i ponovo započeli pjesmu. Kad bih ju čula na radiju bez tog stopa bila sam razočarana. Pomislila bih: „Zašto nisu stali?“. Možda sam tada shvatila da je ljudskost, pa tako i greška, nešto što nas zbližava i čini autentičnima i samim time jačima, jer je to nešto što svatko prepoznaje i kao svoje. Ne postoji osoba koja nešto nije pogriješila. A pretvoriti grešku u prednost je inspiracija svakom čovjeku. Zato mi je na koncertu bitno uspostaviti  kontakt, da je publika dio mene i da sam ja dio nje.


Labinjinska cakavica u kamenu

Radiš revolucionarne stvari za očuvanje jednog istarskog dijalekta. Svoju zbirku pjesama si prevela na brazilski portugalski i na japanski. Što si sve uspjela postići na tom polju? Koji suradnici su ti u tome pomogli?

Elis: Kad sam shvatila kako zvuči labinjonski u mom „Tiću“, to je za mene bila i unutrašnja i vanjska revolucija. Tražeći svoj izraz, tražeći svoj „zajik“, prirodno se desilo da je moje osobno „otkriće“ ovog jezika postalo otkriće i onima koji su ga čuli po prvi puta, ali i onima koji su mislili da je labinjonski nemoguće uglazbiti. Tako da se „revolucija“ odvijala dalje spontano.

Radim sve što je u mojoj moći u vezi s labinjonskim dijalektom još od 2003., prvenstveno jer tako osjećam. U međuvremenu se i u cijeloj Europi stvorila potreba za očuvanjem baštine. Potiče se stvaranje mreže organizacija koje promiču lokalni identitet tako da se pojača osjećaj jedinstvenosti unutar jedne velike Europe različitosti. Kad smo mi bili djeca nije bilo „in“ govoriti na dijalektu, „po domoće“. Evo, napokon je došlo i to vrijeme da autentičnost doprinosi globalizaciji i globalizacija autentičnosti, da se zna odakle smo, a da istovremeno budemo otvoreni prema drugima i njegujemo zajedničke vrijednosti u toj različitosti.

Netom prije službenog proglašenja Labinjonske cakavice zaštićenim nematerijalnim dobrom RH, dobila sam „moje“ stepenište u srednjoj školi Mate Blažine u Labinu na kojem su upisani moji stihovi iz pjesme Kolor. Lijepo je kad riječi iz tvoje pjesme vidiš otisnute u crveni kamen stepenica i kad znaš da će njima proći i čitati ih mnogi učenici, profesori i posjetitelji školske knjižnice. 

A kad sam počela pisati po labinjonski, vrlo brzo sam i uglazbila neke stihove naših doajena „domoće besedi“, Zdenke Višković i Daniela Načinovića. Uglazbila sam Danijelovu „Prez besedi gonat“ i deset Zdenkinih pjesama koje sam predstavila u glazbeno-scenskoj kolajni „Kolarići“ već 2014., a nadam se da će ove godine izaći i album Kolarići. Samo da nam ukinu ove „korona granice“ da se možemo nastaviti baviti svojim poslom bez lokacijskih ograničenja.

Za mene, jedan poseban moment desio se kad je moj album „Merika“ postao soundtrack dokumentarnom filmu „Mapa puna snova“. To je film o Predragu Spasojeviću, dizajneru koji je svojim jedinstvenim grafičkim rješenjima obilježio Istru i Hrvatsku. Posvetila sam mu pjesmu „Prez besedi gonat“ – što znači – govoriti bez riječi. I sretna sam što je u toj pjesmi sudjelovala i multitalentirana mlada Dina Rizvić koja je odsvirala klavir. Takvi posebni ljudi i suradnici direktno i indirektno doprinose očuvanju ovog našeg najstarijeg hrvatskog dijalekta u Istri.

“Dva mora” s Enesom Kiševićem

Čovjeka kojeg bi trebalo „fotokopirati“ i „proširiti“ po svijetu je Enes Kišević. Kad sam mu rekla da sam prevela njegovu pjesmu na labinjonski, bio je znatiželjan to čuti, ali nije očekivao takvu ludost. Na kraju smo ostali na tome da prevedem cijelu knjigu! U našem projektu „Dva mora“ nastupali smo zajednički. Ja sam izvodila tri njegove pjesme po labinjonski, a u jednom trenutku mi se Enes pridružio. Kakva je to čast i ljepota! Uistinu, osjećam labinjonski tako duboko u sebi da mislim da nema toga što na njemu ne bi moglo zvučati dobro.

Inače, znam se zezati da radim polabinjonizaciju po svijetu i da svi pocakave kad čuju naš Ca. Tako je bilo i u Brazilu 2015. kad sam u Sao Paulu otpjevala svoje pjesme. Upoznala sam Milana Puha i nedugo nakon toga krenuli smo u prevođenje moje knjige pjesama na portugalski brazilski jezik. Ispostavilo se da je to prva takva dvojezična knjiga na svijetu i kao što je naš Marijano Milevoj, koji je sastavio i izdao dva labinjonska riječnika, rekao: „Niki ni toliko munjen da prevodi celu knjigu s labinjonskega na portugalski ili japonski“. Jer da, i japanski je došao na red, prevela ju je Irena Srdanović i sad u ruci držim i tu knjigu koja će ovog puta promidžbeno svjetlo dana ugledati prvo na Internetu, a onda prema prilikama. COVID-19 je poremetio neke planove, ali knjiga je štampana i u Japan ćemo vjerojatno letjeti tek 2021. Meni je nekako milo vidjeti kako je ljudima labinjonski simpatičan i kako i u dalekom svijetu nauče poneku riječ ili pjevaju dio pjesme. Otkrila sam jednu stvar: da nas različiti jezici ujedinjuju, a ne razdvajaju.

 


Posao kantautora je vrlo zahtjevan, nastupi, intervjui, organizacija…Čini mi se da si cijelim bićem u svom radu. Imaš li neki hobi ili zanimaciju koja ti ponekad služi kao neki odmak ili ti to nije potrebno?

Elis: Jako volim svoj posao, ali moram priznati da mi je kao nezavisnoj glazbenici i glumici ponekad zaista naporno koordinirati sve obveze i naći optimalnu ravnotežu između poslovnog i privatnog života, odnosno radnog i slobodnog vremena. Svaki uspjeh vrijedi duplo kad znaš da si bez logistike velikih kompanija uspio proći na nekom festivalu ili dobiti nagradu. Imati nekoga iza sebe znači imati puno jači PR i automatski se cijela vizura i gledanost povećavaju. Da bih izdržala toliko posla koji 90% nema direktne veze s pjevanjem, sviranjem ni glumom, već s organizacijom, financijama i promidžbom, prepuštam se prirodi i onome što sam već kao mala voljela, a to su biljke i životinje. Kao mala sam često brala samo lišće, pravila buketiće i sva ozarena ih pokazivala mami. Kasnije sam shvatila da sam u biti brala ljekovito bilje. Kasnije su me teta Lina iz Italije koja je bosa proputovala svijet i teta Nevenka i Slavica iz Pule, naučile branju ljekovitih biljaka i spravljanju tinktura, krema, masti… a ono što najviše volim je Švedska grenčica koju sama pripremam i onda dijelim prijateljima jer je na mene imala čudesan učinak.
Isto tako, 1995. sam u Italiji, doktorskom preporukom, došla u doticaj sa sirovom vrstom ishrane i od tada je moja prehrana bazirana prvenstveno na bilju iako nisam striktno vezana uz samo jednu vrstu prehrane. Obožavam pripremati bogate salate, veganske namaze i juhe i jedna sam od prvih aktivnih članica Solidarne Ekološke Grupe u Puli. Ponosna sam na naše ekološke proizvođače i našu SEG grupu gdje je solidarnost istinski na djelu. 

A što se tiče mojih „beštijica“, kako ih od milja zovem, redom su spašene mačkice koje su nakon spašavanja ostale kod mene i sad imam mini zoološki vrt kod kuće. Jedva su dočekale nešto poput ove karantene da mogu više vremena provoditi s njima igrajući se.

“Jušto” na Dori

Već si drugu godinu ušla u izbor za nastup na Dori i prošle godine je tvoja pjesma dobro prihvaćena. Kako to da si se odlučila za nastup na Dori?

Elis: Dora je izvrsna prilika za promociju glazbenika s obzirom na to da za nju postoji veliki interes i među izvođačima i među publikom, pa prema tome ima i izuzetnu gledanost. Vjerujem da sam nastupom na Dori postigla veću prepoznatljivost i da je moja glazba na taj način stigla i do drugih krajeva Hrvatske, regije, pa i svijeta. Barem što se tiče obožavatelja Eurosonga.

Kad se prošle godine moje ime pojavilo među odabranih šesnaest pjesama, puno mi je to značilo s obzirom da nemam diskografsku kuću koja stoji iza mene. Pjesma „All i really want“ je bila jako zapažena i pohvaljena od strane žirija i mnogih stranih slušatelja koji još uvijek ostavljaju komentare ispod mog službenog video spota.

Na zahtjev slušatelja i mnogih radio voditelja, prepjevala sam ju na labinjonski pod nazivom „Se ca još željin“, a kasnije sam snimila i video spot:

U šali sam tada izjavila da ću pjesmu „Jušto“ prijaviti 2020. za Doru. Šala se pretvorila u realnost kad sam i ove godine prošla na Dori. Bila sam znatiželjna vidjeti kako će ljudi reagirati na jednu drugačiju Elis, s aranžmanski pomaknutom pjesmom, a Dora mi se učinila idealnim mjestom za taj glazbeni pomak.

Kao dijete sam obožavala Euroviziju i dvoje izvođača koje sam najviše zapamtila bili su pobjednička Nicole s pjesmom „Ein bisschen Frieden“ iz 1982.  i Danijelova „Đuli“ koja je godinu kasnije ostvarila vrlo zapažen uspjeh. Koliko sam samo plesala i skakala po kući pjevajući tu pjesmu!

Elis i Lora

Nedavno smo na Lanterni imali razgovor s opernom pjevačicom Lorom Pavletić. Ona je ove godine nastupila na Dori u tvojoj ekipi. Kako je došlo do suradnje?

Elis: Lora je bila adolescent kad je došla na moj koncert prije dvanaest-trinaest godina u Buzet u Lapidarij Zavičajnog muzeja. To je bio jedan od mojih prvih koncerata na kojemu je bilo tek dvadesetak ljudi, ali je to koncert koji se pamti. Kad me pitaju koji ti je koncert  najdraži, uvijek je taj među prva tri. Publika koja se našla tamo dolazila je i dalje na moje nastupe gdje god sam ih održavala, a ja sam te ljude često i prepoznavala kad bi mi se približili nakon nastupa. Kad sam 2015. predstavljala svoj projekt „Kolarići“ u Buzetu, po završetku pjevanja, netko je viknuo: „Bis! Tić!“. Iznenađena i sretna, napomenula sam tada publici da je to moj prvi bis u životu i otpjevala Tića. Kad me Lora prije šest mjeseci pozvala da pjevam u Sovinjaku, rekla je „Znaš, ja sam ti ona koja te zvala na tvoj prvi bis u životu“. A kad mi je otkrila da zna sve prateće vokale od „Tića“ i od „Kanat od mora“ toliko me oduševila da sam joj rekla neka ih slobodno otpjeva na koncertu. Sjajno je to odradila, i bez ikakve probe!! To me motiviralo da ju pozovem na Doru. Pitala sam ju: „Biš pjevala sa mnom na Dori?“, a ona je odgovorila je: „Bin!“, i tako je ta ista djevojčica za koju nisam ni znala da je bila na jednom od mojih prvih koncerata, postala moja suradnica.

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime