PAROBROD TOSCANA

Parobrod Toscana prošao je kroz vihor rata, no najteži su zadaci bili poslijeratni. Putovanja Toscanom nisu bila predmet želje već zle sudbine koja je zadesila njegove putnike.

Toscana u Puli
Polazak na put u neizvjesnost

Parobrodom Toscana putovalo je mnogo ljudi. Nisu to željeli. Plovidba Toscanom bila je putovanje koje im je mijenjalo živote. Zauvijek.

O svakom brodu koji je plovio može se napisati priča. O svakom čovjeku koji je živio može se napisati priča, samo ako je ima tko napisati. Te priče čitale bi se u jednom dahu – jer svačiji je život poseban i zanimljiv. Ovo je priča o brodu i o ljudima koji su željeli ostati ondje od kuda su otišli.

Neugledni parobrod Saarbrücken

Porinuće broda je inače značajan događaj za brodogradilište i za samo mjesto gdje je brod porinut. Tom se prilikom okupi velika gomila ljudi koja razdragano kliče i maše bijelim rubcima, uglednici drže govore, svira pleh muzika, svi žele brodu, posadi i putnicima dugu i sretnu plovidbu .

Za vrijeme porinuća broda SAARBÜCKEN koje se desilo 1923. godine u brodogradilištu Weser A.G., Bremen, Njemačka, ljudi nisu bili zainteresirani i nisu to smatrali nekim događajem kojem treba posvetiti veću pažnju. Saarbrücken nije bio veliki putnički brod. Nije se mogao usporediti s ogromnim kruzer brodovima koji su se prije spuštali s navoza tog brodogradilišta. Svaki novi kruzer bio je veći i ljepši, a na njima su lepršale carske zastave važnih država. Brod Saarbrücken nije dosegao ni 10 000 tt, te nije imao veću brzinu od 12,5 čvorova. Pokretala su ga dva parna kotla snage 4400 KS. Kad je brod zaplovio ustanovilo se da nije dovoljno stabilan, pa su mu ugradili duplo dno u svrhu povećanja stabiliteta.

Ni vanjski izgled broda nije bio lijep. To je bio najobičniji parobrod s pogonom na ugljen s jednim visokim dimnjakom, koji ga je činio još nezgrapnijim. Brod je bio dugačak 146.2 m širok 17,6m sa gazom od 8,6m. Projektiran je za 198 putnika, eventualno se u njega moglo smjestiti još 142 putnika, ali u vrlo lošim uvjetima. Teretni prostor primao je 9,142 tt. Na brodu je bilo 176 članova posade. Tom po ničem  posebnom brodu sudbina je ipak dodjelila značajnu ulogu u burnoj talijanskoj povijesti.

Toscana – novo ime i nova iskušenja

Nakon 12 godina plovidbe hladnim morima sjeverne Europe, 12. kolovoza 1935. godine otkupila ga je talijanska vlada  godine te odlazi na topli Mediteran. Nova svrha mu je prijevoz talijanske vojske i ratnog materijala za Orijentalnu Afriku gdje je Italija vodila rat s Libijom

Baza mu je bila luka Napulj. Mijenjaju mu ime iz Saarbrücken u TOSCANA, što je bio običaj, da se brodovima te namjene daju imena talijanskih regija. Vlasnik broda je „Societa di Navigazione Italija di Genova“. Brod je plovio kroz Sueski kanal prevozeći veliki broj vojnika i ratne tehnike za potrebe rata u Libiji. U to vrijeme prevezao je 570 tisuća vojnika, 100 tisuća civila, 29 tisuća prijevoznih sredstava, 67 tisuća konja i više od  milijun tona tereta. U svakoj plovidbi bio je ispunjen sa 1990 ljudi. Kada su se smanjile vojne potrebe brod je stavljen na čekanje do novog zadatka. Uskoro započinje građanski rat u Španjolskoj i parobrod Toscana počinje prevoziti talijansku vojnu pomoć. Brod 1937.godine kupuje Lloyd Triestino koji ga i dalje koristi za transport talijanske vojske i ljudi španjolske nacionalnosti iz Italije za potrebe Španjolskog civilnog rata. U tu je svrhu prevezeno 80 tisuća ljudi i 4 tisuće komada prijevoznih sredstava. U studenom 1938. godine Toscana ponovo počinje ploviti prema Libiji za organizaciju „Flotta Lauro“ sa zadakom transporta 20 tisuća kolonijalista  sa 1.720 obitelji. U svibnju 1939. godine brod se vraća u Španjolsku kako bi u Italiju vratio 1900 vojnika. Nakon toga parobrod Toscana odlazi na zasluženo mirovanje; znalo se da je brod obavio puno posla i puno toga prošao te da je u dosta lošem stanju.

Parobrod Toscana – brod bolnica

Italija i Njemačka započele su Drugi svjetski rat. Toscanu je rat zatekao na vezu u jednoj luci grčkog otočja Dodecaneso, od kuda ga 1941. godine odvoze u grčko brodogradilište Lero. Na brodu započinje prvi veliki remont i određena mu je uloga pomoćnog  broda talijanske države kao broda bolnice. Glavni remont broda dovršava se u brodogradilištu Trst. Zatim odlazi u Veneciju gdje se popunjava  sanitetskom opremom i oprema sa 700 kreveta. Toscana je ponovo zaplovila 16.prosinca 1941. godine s bijelom odorom, zelenom trakom i velikim crvenim križem na sredini trupa. Sudbina mu je bila boriti se s morem u paklu rata na Mediteranu u opasnim humanitarnim misijama. U noći između 1.i 2. listopada 1942. godine brod je napadnut bombama iz dva engleska aviona. Jedan od aviona završio je u moru, a šest članova posade spasila je posada Toscane – broda kojeg su napadali. Dana 28.aprila 1943. Toscana plovi pokraj otoka Capo Bon u blizini Tunisa, brod je cijeli dan nadlijetao američki avion i oko 18,00 sati uslijedio je napad na brod. Brod je prošao s lakšim oštećenjima. Sljedeći dan Toscana je isplovila iz Tunisa i čim je izašla na otvoreno more opet je uslijedio žestoki napad američke avijacije, bez obzira na vidljive oznake da se ne radi o ratnom nego o bolničkom brodu. U tom napadu ozlijeđen je veliki broj posade i medicinskog osoblja. U kolovozu 1943. pod jakim zračnim napadima zajedno s brodom bolnicom „AQUILEA“ napuštaju luku Mesina. Onog dana kad je kapitulirala Italija – 8. rujna 1943. godine naletjeli su na njemački torpedni čamac koji ih je htio zaustaviti i zarobiti, ali su vještim manevrom uspjeli pobjeći te nakon dva dana pristali u Palermo, a zatim je brod premješten na Maltu. Dana 06. veljače 1944. u Tarantu Toscana se registrira kao pomoćni vojni brod „Regia Marina“ te služi za transport savezničkih trupa. Brod uskoro odlazi na remont u brodogradilište Caifa u Aleksandriji u  Egiptu. Dana 16. veljače 1944. godine vraća se na Maltu i podiže englesku zastavu kao brod međunarodnog Crvenog križa te u tu svrhu plovi po Mediteranu. Vratio se u Napulj  4. prosinca 1944 godine. U veljači 1945. godine odlazi na remont u  brodogradilište Yarrow u Englesku i tamo se zadržava tri tjedna.

Toscana ponovo pod talijanskom zastavom

U periodu trajanja Drugog svjetskog rata brod Toscana je napravio 54 misije, transportirao je 4.720 teških ranjenika i brodolomaca, i 28.684 bolesnika. Brod ponovo prelazi pod talijansku zastavu u vlasništvu države CO.GE.NA. i služi za prijevoz u hitnim slučajevima na liniji Napulj, Cagliari i Palermo. Koncem listopada 1945. vraća se u tršćanski  Lloyd.

U svibnju 1945 u Italiji je rat uglavnom gotov, borbe se vode još u području orijentalne Italije. Zaoštravala se situacija sa Jugoslavijom koja je uvela komunistički režim, a Jugoslavenska armija oslobodila široko područje Trsta , Venecije i Julijske krajine od njemačkih okupatora i talijanskih fašista. Jugoslavenska Armija je zaposjela ta oslobođena područja. Talijanski stav je bio da je Jugoslavija okupirala ta područja skupa sa Dalmacijom, Zadrom, Rijekom, Istrom i Pulom. To jest ona područja koja je Italija dobila 1918 godine.

Poslijeratni zadatak prijevoza optanata u Veneciju i Ankonu

Od prosinca 1946. do travnja 1947. stanovnici Pule masovno optiraju napuštajući svoj kuće, sklanjajući se u Italiju i zapadne države. Iako su talijanska vlada i Vatikan,  svojom politikom jednim dijelom utjecali na egzodus država Italija nije bila spremna prihvatiti i zbrinuti toliki broj optanata. Italija je bila opterećena mnogim unutarnjim političkim i privrednim problemima te saniranjem posljedica rata, a Europom su lutali milijuni izbjeglica. Pod

Toscana
Izbjeglice pred ukrcavanje na Toscanu

pritiskom talijanskih izbjegličkih organizacija koje su bile dobro organizirane još od prvog egzodusa talijana koji se desio poslije kapitulacije Italije i kada je u Istri nastupio NOP  talijanska vlada je ipak popustila te odlučila pomoći u toj strašnoj situaciji.

Uključuje brodove za prihvat optanata i to parobrod TOSCANA i putnički brod MONTECUCCO koji su se baš vratili iz Tunisa Libija sa izbjeglicama i bivšim ratnim zarobljenicima, još iz talijansko- libijskog rata. Putnički brod je uskoro otišao na drugi zadatak. Ujutro 2.veljače 1947. godine Toscana prvi put napušta Molo Carboni, kako se zvao dio pulske luke gdje se vršio ukrcaj i otplovila s prvom grupom optanata za Veneciju. Odradila je deset putovanja u tu svrhu uglavnom za luke Venecija i Ankona. Na svakom putovanju na brodu je bilo smješteno do dvije tisuće putnika – muškaraca, žena, staraca, djece, dojenčadi; svatko je uzeo onoliko stvari koliko je mogao ili umio ponijeti. Netko je otišao s dva kofera u rukama, netko je nosio svu svoju pokretnu imovinu, namještaj, robu, posteljinu, a netko samo uspomene. Brod je u ovoj misiji prevezao 13.056 talijanskih izbjeglica.


Toscana plovi na prekooceanska putovanja s istim zadatkom

Nakon izvršene tužne zadaće  izvršen je remont i prenamjena broda u brodogradilištu San Marco i Toscana postaje putnički brod. Brodu nije mijenjan vanjski izgled. Umjesto parnog stroja pogonjenog ugljenom dobio je parni stroj na naftu, a zamjenjen je i dimnjak. Povećana mu je zapremnina, ali je brzina ostala ista – 12 čvorova. Kad je remont bio gotov, na putovanje je krenuo 7.veljače 1948. godine za Durban u Južnoj Africi. Sada je mogao prevoziti 826 putnika. Zatim kreće na dugačka putovanja za Australiju, Južnu i Sjevernu Ameriku te Kanadu prevozeći u prekomorske zemlje uglavnom talijanske emigrante. Na

Toscana
Izbjeglice ispred Toscane

brodu su se često našli ljudi koji su istim brodom napustili svoja ognjišta napuštajući Pulu. Nisu se snašli u Italiji jer talijanska vlada baš i nije ispunjavala obaveze preuzete za zbrinjavanje izbjeglica. Ti ljudi su već od samog iskrcaja s broda bili  maltretirani i vrijeđani od lokalnog talijanskog stanovništva. Emigrantske organizacije su im pomagale koliko su mogle oko pronalaženja posla ili nekog pristojnog smještaja. Većinom su optanti smještani u sabirne kampove. U svrhu zbrinjavanja u jednim Rimskom kvartu izgrađeno je cijelo naselje gdje je smješteno sedamsto porodica iz Dalmacije i Istre. Mnogi stariji ljudi vrlo brzo su umrli od tuge ili bolesti.

Putnička luka Trst – simbol egzodusa

Talijani koji su prije rata došli živjeti u Pulu te su još negdje imali svoju rodbinu ili čak i imanja vrlo su brzo otišli. Snalažljivi i vrijedni ljudi počeli su raditi i uzeli svoju i sudbinu svoje porodice u svoje ruke. Posla ipak nije bilo za sve i mnogi su se odlučili za odlazak u neke od prekomorskih zemalja i mnogima je sudbina za odlazak ponovo dodjelila brod Toscana. Najviše ljudi je otišlo iz luke Trst i tu se danas nalazi spomenik esulima kao simbol egzodusa talijana iz Dalmacije i Istre. Računa se da je otišlo oko 350.000 ljudi. Prije se željelo da simbol talijanskog egzodusa bude brod Toscana, ali se ipak odlučilo da to bude putnička luka Trst jer je Toscanom  izbjegao samo dio ljudi.

Pula – opustjeli grad

Brod Toscana nosilac je izbjegličke plakete koju su mu dodjelili optanti na zadnjem putovanju iz Pule za Italiju. Ipak je brod bio i ostao posljednja veza s napuštenim gradom. U Puli je

čekanje na ukrcaj
Čekanje na neželjeno putovanje

živjelo trideset tisuća stanovnika, a polovinom 1947. godine ostalo je svega oko tri tisuće ljudi. Stvarni razloge tog, možemo ga nazvati fenomena, odlaska u tako kratko vrijeme tako velikog broja ljudi ne možemo prikazati u ovoj priči, ali možemo u kratkom opisu prikazati situaciju u gradu poslije oslobođenja.

Grad i njegovi industrijski pogoni pretrpjeli su teška oštećenja od strane savezničkog bombardiranja. U dva mjeseca narodne vlasti OZNA je pohvatala i likvidirala mnoge preostale fašiste i sve na koje se sumnjalo da imaju nekakve veze s njima. Tada je likvidirano i mnogo nevinih ljudi i u narod Pule uvukao se veliki strah. U gradu tada  vladaju bolesti, glad, šverc, pljačke, što se nije bitno promijenilo ni kada je nakon dva mjeseca Pula došla pod američki protektorat. Tada se  ponovo počeo buditi fašizam; on je poticao ali nije odgovoran za stvaranje te kaotične situacije.

Internacionala je umrla u Puli

Poslije oslobođenja u Puli je djelovao jak sindikalni i radnički pokret, među Talijanima i

Pula Talijani
Talijani su željeli su da Pula pripadne Italiji

Hrvatima bilo je mnogo komunista i antifašista i pripadnika partizanskih pokreta. U Puli je ono vrijeme većinsko stanovništvo bilo talijansko u odnosu na hrvatsko. Stanovništvo se počelo nacionalno dijeliti, Hrvati su željeli da grad pripadne Jugoslaviji a talijanski građani da pripadne Italiji. Dizale su se demonstracije, ljudi su se počeli mrziti, tući, sve je to potpirivala medijska propaganda gdje su talijani preuzimali incijativu prikazujući Hrvate u najlošijim tonovima. Desilo se nekoliko krvavih događaja gdje je poginulo dosta ljudi. Američka uprava ništa nije učinila da bi se situacija popravila. I onda

Pula hrvatski građani
Hrvatski su građani željeli da Pula pripadne Jugoslaviji

politika odlučuje; na mirovnoj konferenciji, Pula pripada Jugoslaviji, sva talijanska imovina se oduzima i pripada Jugoslaviji, a talijanska država nadoknađuje ljudima štetu do dogovorene vrijednosti onima koji odluče napustiti Jugoslaviju.

Preduvjeti za egzodus

U gradu nastaje očaj, panika, ljudi se boje terora, osvete, boje se povratka OZNE i dolaska Rusa, likvidacija, te da ne budu bačeni u fojbe. Puležani su već od kapitulacije Italije dobro znali da su u fojbe pobacani mnogi talijanski i njemački fašisti i njihovi pristalice doušnici, ali se znalo da su ubijani bez suđenja , a bilo je tu i nevinih ljudi . Kada su nakratko njemačke snage 1943. godine potisnule NOP i Nijemci preuzeli incijativu u Istri, porodice ubijenih tražile su od njemačke komande da se tijela izvade. Za to su angažirani talijanski vatrogasni korpusi koji su posjedovali tehniku i vještinu da se obavi taj posao. Prilikom vađenja ostataka leševa prisutni su bili njemački i talijanski forenzičari koji su sve uredno snimili i opisali, vršile su se i indentifikacije svagdje gdje je to bilo moguće i podaci su odlazili u arhiv u Trstu. Nažalost nikada se neće doznati koliko je Istrijana bačeno u foibe za trajanja talijanskog fašizma u Istri, jer te ljude nije imao tko prebrojati, a kamoli indentificirati. Tako da su pripadnici 41.Corpo Vigili del Fuoco POLA bili svjedoci tih za talijane nemilih događaja.

Toscana - opatanti
Izbjeglice prije ukrcavanja na Toscanu

Šteta je učinjena

Egzodus je počeo i više ga ništa nije moglo zaustaviti, doduše ni Jugoslavenska komunistička vlast ništa nije činila da zaustavi odlazak tih ljudi i to najviše onih koji će mladoj državi najviše nedostajati. Otišli su zanatlije, brodograditelji, mehaničari, hotelijeri, bankari, administrativni radnici, apotekari, trgovci, profesori, doktori, umjetnici, glumci, inženjeri,… ljudi koji su znali govoriti više od jednog jezika, ljudi koji su posjedovali određenu kulturu i stečenu imovinu. To se kasnije pokušalo nadoknaditi vraćajući jugoslavenske emigrante brodom „PARTIZANKA“ i „RADNIK“ iz prekomorskih zemalja. Na prvom plenumu KP Jugoslavije na neki način priznata je greška, ali šteta je učinjena…

Stari parobrod ostaje u funkciji do kraja 1961.godine. Brod  „TOSCANA“  gasi svoje strojeve u Tršćanskoj luci te je izrezan u staro željezo godinu dana kasnije, nakon 39 godina intenzivnog rada. Preživio je jednu cijelu epohu strašnih događaja popraćenih smrću, patnjama i boli.

PROČITAJTE PRIČU O BRODU “UČKA”

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime