Pripreme za “Vježbanje života – drugi put”

U vrijeme dok se u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivan pl. Zajc u Rijeci zahuktavala atmosfera oko premijere predstave “Vježbanje života – drugi put” odlučio sam pokušati dogovoriti intervju s Elis Lovrić. Poznatija kao kantautorica, kao vrlo mlada glumica Elis je devedesetih godina odigrala vodeću ulogu u predstavi “Vježbanje života” glumeći Fanicu koja joj se duboko urezala u srce. Kao neizostavan član ekipe u vrlo značajnoj predstavi za “Grad koji teče”, Elis je ponovo pozvana kako bi uveličala ovaj projekt u sklopu EPK 2020. Tada još nismo znali što nam se sprema, da će cijeli svijet završiti u karanteni zbog COVID-19 pandemije. Dogovarajući s Elis termin za intervju shvatio sam da imam posla s vrlo zauzetom ženom koja ima puno dobre volje i raspoloženja, ali tako malo vremena. Rekla je da zadnjih mjesec i pol dana praktički živi u automobilu jer je rastrgana na potezu između Zagreba, Rijeke, rodnog Rapca i Pule u kojoj živi. Kako sam joj napomenuo da se radi i o video intervjuu, rekla da je najbolje da se nalazimo nakon njenih proba u HNK. Nije mi ostavila previše vremena za razmišljanje. Pokupio sam potrebnu opremu i nacrtao se na dogovorenom mjestu točno u četiri sata popodne, nakon probe. Gledajući radove koji se odvijaju na trgu ispred kazališta i prčkajući po mobitelu čekao sam nekih desetak minuta. Doduše, malo sam i pogledavao tko izlazi kako se ne bi mimoišli. Izašli su i neki ljudi koje poznajem, između ostalih i Josip Maršić, autor glazbe u predstavi. Rekao sam mu koga čekam pa mi je odgovorio; “Pa sad ti je izašla, evo ona sa gitarom što ide prema Mrtvom kanalu.”

Ljubazna i susretljiva Elis

Shvativši koliko je Elis ugodna i susretljiva osoba svi problemi vezani za razgovor u mojoj glavi su nestali. Našli smo se još dva puta.  Ovo vrijeme mirovanja pomoglo je da mi se slegnu dojmovi i da posložim materijale, pa vam u nastavku predstavljam prvi dio intervjua a nastavak slijedi za tjedan dana.

elis lovric

Provela si dugi niz godina u Italiji. Domaćoj publici malo je poznat tvoj tamošnji rad. Što si radila u Italiji i kako to da si se odlučila vratiti u Istru?

Elis: U Italiji sam provela dosta godina. Otišla sam na prijemni ispit na Nacionalnu akademiju dramskih umjetnosti Silvio D`Amico u Rimu i položila. Uputila ma tamo tadašnja direktorica opere Margherita Gilić nakon što sam joj iskazala želju da usavršim glumu na nekom stranom jeziku jer jezici su oduvijek moja strast. Ubrzo nakon dolaska u Rim shvatila sam da ću se više baviti glazbom nego glumom, bez obzira što sam tada pobijedila na jednom od najvažnijih glumačkih natjecanja „Premio alla vocazione” u Montegrottu, i to s monologom iz moje uloge Agneze božje. Nedugo zatim, naišla sam na objavu da se održava audicija za mjuzikl „Francesco il musical“ u Asiziju, i odlučila se prijaviti. Riječ je o glazbeno-scenskom uprizorenju života sv. Franje Asiškog. Nakon višemjesečne neizvjesnosti i četiri kruga selekcije, obavijestili su me da sam, ne samo prošla, nego dobila čak dvije uloge. Bio je to projekt velikih razmjera i brodvejske kvalitete kojeg je inicirao i producirao američki producent Richard Dick Leach. U timu su radila tri oskarovca – scenograf Dante Ferretti, kostimografinja Gabriella Pescucci i scenarista Vincenzo Cerami. Glazbu je napisao Benoit Jutras, kompozitor koji je, između ostalog, pisao i glazbu za Cirque du Soleil. Predstave smo igrali godinu dana svaki dan, osim ponedjeljkom, a subotom čak i tri. Toliko sam toga naučila radeći s vrhunskim profesionalcima. U predstavi sam glumila i pjevala dvije glasovno potpuno drugačije uloge, jedna je majka svetog Franje Asiškog, a druga sultanova žena. Bilo je to jedno neprocjenjivo iskustvo. A dok ti ovo pričam shvatila sam da se svetost kao element provlači kroz sve moje najdraže uloge: Fanicu, svetu Agnezu i majku svetog Franje.

Fanica i božja Agneza

Nakon trideset godina ponovo glumiš u Rijeci. Riječ je o predstavi o predstavi “Vježbanje života – drugi put”. Što možeš reći o predstavi i o liku kojeg tumačiš u njoj?

Elis: U predstavi ”Vježbanje života” glumila sam Fanicu. Uz ulogu Agneze božje, upravo mi je to bio najdraži lik. Bila sam tada još studentica glume na trećoj godini akademije kada me Georgij Paro, redatelj ove legendarne predstave, izabrao da glumim Fanicu. Kao da ga i sada vidim živog ispred sebe: došao je na našu ispitnu predstavu Molièreovog „Mizantropa“; svi su krenuli za njim nakon ispita, a on se samo u jednom trenutku okrenuo, pokazao na mene i rekao: „Mala, dobro je!“ Tek kasnije sam doznala da sam upravo na temelju te ispitne uloge dobila ulogu Fanice. Toliko sam uživala u njoj da sam joj prije desetak godina napisala i posvetila istoimenu pjesmu. U njoj sam opisala scene iz predstave koje su me najviše dotakle, koje su mi utisnule poseban trag u srcu. Sada sam ponovo angažirana u predstavi „Vježbanje života – drugi put“ i to je uistinu poseban osjećaj. Pjesma ”Fanica” objavljena je u mojoj knjizi „Kanat od mora“ koja je 2017. prevedena na brazilski portugalski jezik, a uskoro će svjetlo dana ugledati i prva na svijetu labinjonsko-japanska knjiga u kojoj priča i pjesma o Fanici imaju svoje posebno mjesto. Nisam mogla ni sanjati da ću nakon trideset godina opet glumiti Fanicu i pjevati svoju pjesmu na ovim istim daskama mog prvog kazališta.

Elis Lovrić kao Eliante u Molierovoj komediji “Mizantrop”. Na temelju te ispitne uloge dobila je ulogu Fanice.

Obožavam komunicirati s publikom

Danas si u svojoj zemlji poznatija kao kantautorica. Kakav je život kantautora u današnjim prilikama?

Elis: Hm, kakav je život kantautora ili u mojem slučaju kantautorice… jer to nije isto. U glazbenoj industriji, osobito u području autorstva i produkcije tradicionalno dominiraju muškarci. Moja potreba za autentičnošću i temeljitošću nije godinama nailazila na adekvatnu podršku. Dugo mi je trebalo da uopće dođem do toga da mogu raditi to što volim. Sada kad sam u tome uspjela, uživam u svakom prijelazu i noti koje otpjevam. Scena je moj dom. A kad publika počinje disati s tobom, stvori se atmosfera koju ne možeš opisati riječima. Uvriježeno je mišljenje da kantautori vole samo intimnije prostore za nastupe i koncerte. No, da li zato što sam glumica, ili iz nekog drugog razloga, moja iskustva su drugačija. Kad sam u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu pred više od 450 ljudi održala koncert i predstavila svoj album ”Merika”, intenzitet emocija i reakcija publike bili su toliko jaki da sam danima lebdjela u nekom posebnom ozračju. Još jedan primjer je nastup u Pulskoj Areni gdje sam na otvorenju Pulskog filmskog festivala otpjevala ”Lijepu našu”u svom akustičnom aranžmanu. Ta tišina kada deset tisuća ljudi diše s tobom i sluša samo tvoj glas i gitaru, to je nešto što pamtiš zauvijek.

Sjećam se jedne gospođe na koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu koja je imala česte upadice, toliko simpatične da se među nama razvila sinergija koja je ”zarazila” cijelu publiku, i u trenutku kad sam pričala svoju priču „Va Korijere“ po labinjonski, činilo se kao da su se svi oni vozili sa mnom u toj korijeri i da čak poimence poznaju ostale putnike iz tog autobusa Rabac – Labin – Raša. Čak je i mene spopala smijalica na sceni.

Elis na sceni
Elis na sceni Foto: Nebojša Uglješić

Snimanje spotova i Dora

Gledajući tvoje spotove, scenski nastup i stil vidi se da je to ozbiljan pristup. Tko osmišljava tvoje video spotove, producira albume, osmišljava scenski nastup?

Elis: Ideje o vlastitim spotovima su mi došle spontano. Kad sam u autu preslušavala moj prvi miks Merike, vozeći iz Kastva u Rabac, činilo mi se kao da će auto poletjeti skupa sa mnom, takve su mi se idilične slike pojavljivale pod tim prvim dojmom. Bila sam baš ekstatična i morala sam stati na Istarskom ipsilonu i zapisati sve. Pred očima mi se izvrtio cijeli filmski scenarij. Naravno, trebalo bi mi pola milijuna dolara za to ostvariti, ali sam zadržala duh sinopsisa, a mladi ultratalentirani fotograf i retoucher Srećko Rundić, kome je to bio prvi video spot, sjajno je osjetio i realizirao moju priču. Kad sam zatim dečkima iz Level52 iznijela ideju da bih spot „Sretno ti bilo“ snimila kao one-shot video, tj. u jednom kadru, bili su skeptični jer smo imali samo pola sata jutarnjeg izlazećeg sunca na raspolaganju i svaka sekvenca je morala biti dobra od početka do kraja bez mogućnosti ispravljanja. K tome, kamenje na plaži je bilo ogromno i teško smo se kretali po njemu, zatim je tu bio problem autofokusa i milijun sitnih stvari koje traže bolje tehničke uvjete. No, snimili smo i bili jako, jako zadovoljni. Dok ovo pišem, mislim da djelomično i odgovaram na ono pitanje da li sam više glumica ili kantautorica, pjesnikinja ili što već. Gluma je ta koja u meni piše uloge i scenarije, glazba uobličava stihove u melodiju. Sve je to unutar mene i upotrebljavam prema prilici, ali uvijek i najvažnije – prema osjećaju. To je jedina garancija za autentičnost.

Nakon uspješnog spota „Sretno ti bilo“ s mojim dragim Labinjanima Level52 snimili smo još dva one-shot videa. Rekli su: „Nikad prije nismo tako brzo snimili neki spot“ 🙂

Se ca još željin

Za prošlogodišnju pjesmu s Dore „All I really want“ spot smo snimali u labinskoj Lamparni, a za njenu labinjonsku verziju „Se ca još željin“, u kojoj je glumila čak i moja mama, u magičnom Parku skulptura Dubrova. Za „Se ca još željin“ Goran Načinović i ja spojili smo naše dvije vizije i stvorili jednu priču koju smo snimili u zadnjih pola sata zalaska sunca. Eto, sunce nas stalno prati, bilo na izlasku, bilo na zalasku i sukreira naše spotove. A zahvaljujući Giordanu Cellichu koji od 2017. prati moje koncerte i snimanja, imam puno sjajnih fotografija i uhvaćenih trenutaka.

Što se tiče stylinga, uvijek imam nekakvu ideju koja se međutim u hodu mora prilagoditi. Za prva dva spota pobrinuo se Laardesign iz Pule, a kako sam u „Sretno ti bilo“ i na mnogim koncertima nosila haljine Igora Dobranića koje sam sama kupovala, on mi je velikodušno sponzorski izradio kreacije za nastupe na Zagrebačkom festivalu i ovogodišnjoj Dori.

Posebno dragocjen suradnik je Matej Zec kod kojeg snimam svoje pjesme. On se brine i za miks i mastering. Ta je suradnja prerasla u meni jako dragocjeno povjerenje, poslovno i ljudsko, tako da je u ovim novonastalim korona uvjetima puno lakše surađivati i na daljinu. Zadnje dvije pjesme „Vidim da si tu“ i „Jušto“ smo zajednički aranžirali i producirali.

Zahvalna sam svim ovim ljudima i drugima koji su i ranije doprinosili u procesima rada.

Nastavak  intervjua sa ovom izuzetnom umjetnicom možete pročitati ovdje!

 

PROČITAJTE PRETHODNI INTERVJU: LORA PAVLETIĆ

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime