Marin Mandekić završio je 128 kilometara dugu utrku Transgrancanaria 2020 kao 35. u ukupnom poretku. Kastavski ultramaratonac dionicu od 128 kilometara završio je za 17 sati i 53 minute. Utrka je održana 6. i 7. ožujka na španjolskom otoku Gran Canaria, a nastupila je svjetska trkačka elita na duge dionice, tako da se ovaj plasman ultraša Marina Mandekića može nazvati povijesnim.

Lanterna donosi dnevnik Marin Mandekić Transgrancanaria 2020 u kojem naš ultramaratonac piše o svom putovanju na otok Gran Canaria, sudjelovanju u utrci i povratku u Hrvatsku. Sve se ovo zbivalo uoči izbijanja pandemije koronavirusa, brojnih privatnih problema našeg ultramaratonca, a dogodovština nije falilo ni tijekom njegovog boravaka na otoku u Atlanskom oceanu. Marin Mandekić Transgrancanaria 2020 uzbudljiv je putopis koji vrijedi čitateljske pažnje. Dnevnik Marin Mandekić Transgrancanaria 2020 tako i počinje s – problemom.

100 problema s listom

Transgrancanaria 2020, napisao Marin Mandekić

Još u rujnu 2019. sam se odlučio prijaviti na utrku od 128 kilometara na Kanarskim otocima. Prošle godine sam već trčao tamo no kraću varijantu utrke na koju su me nagovorili meni dragi ljudi iako sam i tada htio odraditi tih 128 km. Još uvijek sam bio ozlijeđen (ruptura lista), ali sam mislio da bi to trebalo proći kroz tjedan dva kako su mi rekli doktori, u to vrijeme nisam trčao. Mislio sam da imam više nego dosta vremena da se pripremim za utrku i da ću ju otrčati pun gas, teren mi je pasao, a i klima.

MARIN MANDEKIĆ TRANSGRANCANARIA 2020, PUTOPIS | LANTERNA
Start utrke Transgrancanaria 2020

Nije sve baš išlo kako sam planirao, nisam uspio sanirati ozljedu sve do kraja godine i pauzirao sam od trčanja nešto više od tri mjeseca. To razdoblje mi je bilo užasno, dotuklo me je fizički i psihički, bio sam usred rastave i dogovora oko djece, alimentacije, imovine, a i u vezi mi nisu baš cvjetale ruže. Sve sam pokušao da zaliječim tu nogu i da ponovo mogu trčati, isto tako sam pokušavao zaliječiti i glavu s redovitim odlascima kod psihologa. Ali na kraju sve sam prejedrio i oporavio se dovoljno da mogu krenuti sa laganim treninzima, prvo sam samo vozio biciklu, malo brdsku, a malo cestovnu. Ponekad bi radio i do tri treninga dnevno, ujutro prije posla bi odvozio sat vremena po šumi, poslije posla bi sjeo na cestovni bicikl i pedalirao oko uru, a navečer dok bi klinci bili na njihovom treningu ja bih hodao po sat i pol. Malo po malo bi ubacio i koji trkački trening, a treninge snage kod Mikete sam stalno radio. Imao sam tada i par kila više nego inače pa sam to sredio tako što sedam dana nisam jeo ništa osim dva jaja ujutro. Odlučio sam da ću izbaciti i pivo od Nove godine pa sam opet došao na željenu kilažu.

Već sredinom prvog mjeseca sam radio dobre trkačke treninge, znao sam da neću biti spreman za utrku koja je za mjesec i pol ali sam se trudio da budem u čim boljoj formi. Redovito sam odlazio kod fizioterapeuta da mi popravlja tu nogu koja još uvijek nije bila skroz zdrava. I ove godine sam se dogovorio s mojim dragim prijateljem Dancijem da idemo skupa na Kanare kao lani, sredio sam Danciju par poslova s kojima bi trebali zaraditi za njegov dio troška odlaska u Španjolsku i imao sam skoro dovoljno novca da platim sve Danciju. Početkom drugog mjeseca prijatelj mi je pomogao oko nabavke avionskih karata, rent-a car-a i smještaja, sve sam platio i samo je trebalo dočekati dan odlaska. Otkako sam platio startninu još u 9 mjesecu željno sam iščekivao to putovanje i taj osjećaj me je držao sve te mjesece.

Marin Mandekić Transgrancanaria 2020 – 100 problema s odlaskom

Kako se približavao dan odlaska tako su se počeli javljati problemi, počelo je s pješčanom olujom najvećom u zadnjih 30 godina koja je pogodila Kanarske otoke u tjednu prije nego smo trebali krenuti pa je došao Korona virus zbog kojeg je Danci bio primoran odustati od putovanja. Pokušao sam ponuditi mjesto nekome drugome kad je sve već bilo plaćeno, međutim nitko u tako kratko vrijeme nije mogao osloboditi tjedan da ode sa mnom. Dva dana prije puta javio se moj kolega Luka da bi on ipak išao pa smo pokušali prebaciti avio karte na njegovo ime, ali smo zakasnili pa sam morao sam kupiti dvije nove avio karte za Luku s drugog aerodroma. Luka je trebao letjeti iz Venecije, a ja iz Milana i on je trebao poletjeti šest sati ranije pa smo to uskladili tako da bi ga ja odvezao na njegov avion pa onda polako do Milana na svoj.

MARIN MANDEKIĆ TRANSGRANCANARIA 2020, PUTOPIS | LANTERNA
Planirao sam dati 90 posto u utrci zbog straha od ponavljanja ozljede

Sve smo dogovorili, trebalo je samo odspavati par sati i u tri ujutro krenuti prema Veneciji, bilo je par manjih nepoznanica to što Luka nije nikad letio i što nije baš dobar s engleskim, ali bi mu ja sve to objasnio na ukrcaju u Veneciji. U devet navečer telefonski poziv od Luke da sad kad je sve spremno on se boji leta, presjedanja, karantene i da ga obitelj moli da ne ide zbog Korone. Par sati prije leta Luka otpada i sada imam 5 aviona plaćenih a nitko ne leti, ali makar se ne moram dizati u tri ujutro. Sve je bilo spremno da ujutro krenem prema Milanu i od tamo let do Valencije pa onda na tople Kanare.

Sve je lako kad si mlad

Probudim se tog kišnog jutra i krenem na put, sve je proteklo glatko i za 11 sati nađem se na Gran Canariji, aerodromu Las Palmas s ključevima auta koji sam iznajmio, sad treba samo odvesti se oko dva sata u brda gdje sam uzeo apartman. Na putu stanem kod prvog dućana i kupim jaja, jogurt i pivu. Kada sam došao blizu sela gdje mi je bio smještaj nazovem vlasnika da mi objasni gdje je apartman, ubrzo se smjestim u ugodnu kućicu na rubu malog sela Ayacata u brdima Gran Canarije. Planirao sam drugo jutro odvesti se do Las Palmasa i pronaći stazu po kojoj bi trebao trčati utrku i napraviti trening od oko 20 km, mislio sam proći prvih 65 km do starta utrke da vidim što me čeka.

Log sa Strave

 

Drugu polovicu utrke sam znao od lani, plan je bio realan da sam imao nekoga tko bi me pobrao autom nakon što bi prošao dio staze, ali bio sam sam pa sam se trebao vraćati natrag do auta. Probudim se ujutro i oduševljen smještajem i prirodom koja me okružuje radim plan uz pomoć Google maps-a, vozim se do mjesta gdje sam planirao krenuti, uživam u vožnji, slušam lokalni radio i muziku, snimam filmiće s Dinkovom kamerom, super mi je. Od lani sam zaboravio koliko je ovaj otok predivan i priroda u brdima, sretan sam.

Odlučio sam krenuti s treninzima na stazi čim niže tako da se brže priviknem na vrućinu. Kada sam stigao u mjesto gdje sam mislio krenuti shvaćam da zapravo se samo okrjepa zove kao mjesto i da staza uopće ne prolazi tuda, ipak ću se morati malo bolje pripremiti za sljedeći dan. Teškim mukama nalazim stazu i krećem s trčanjem, zbog uzbuđenja malo rjeđe pogledavam na sat pa često fulam skretanja, u jednom takvom izlasku sa staze ugledam dva trkača kako prilaze, odlučim ih sačekati i trčati s njima. Bila su to dva brata iz Nizozemske koji žive u Švicarskoj, a jedan se profesionalno bavi trčanjem i lani je na ovoj utrci završio kao 5. Skupa odradimo super trening i napričamo se o svemu. Navečer ih nađem na ITRA stranici, a poslije vidim da je na 34. mjestu po ITRA bodovima na startnoj listi, tek tada shvaćam koliko je ova utrka jaka i koliko dobrih natjecatelja starta u petak skupa sa mnom, realno ima preko 200 natjecatelja koji su brži od mene.

Nadao sam se da možda mogu do cilja doći među prvih 30 trkača, ali kada sam vidio startnu listu pomislih i prvih 100 je super rezultat. Nakon sat i pol trčanja s Nizozemcima zadovoljan odlazim do auta sav mokar od znoja, u autu sam ostavio rezervnu robu s dugim rukavima, kada sam to vidio smijem se i oblačim kratke hlače i majicu, a ovo dugo mogu samo čuvati za povratak doma. Opet pomoću Googlea nalazim najbliži restoran i odlazim na pivu i ručak poslije treninga. To je lokalni restoran pun Španjolaca, radnika na marendi, obitelji i ja jedini turist, naručujem biftek, pivo i promatram ljude oko sebe. Na tv-u utakmica i pola restorana gleda i navija, a druga polovica priča i jede, u jednom trenutku prekidaju prijenos utakmice i priča o korona virusu, a svi ovi koji su gledali tv okreću se svojim pijatima i krenu jesti svoje marende. Nitko ne gleda tv. Dolazi konobar s mojom narudžbom, dobio sam neko meso na češnjaku, salatu, tunu s kukuruzom i topli kruh, nije biftek ali je odlično, popijem još jednu pivu nakon jela i iznenađen koliko je malo koštalo izlazim sit i zadovoljan.

MARIN MANDEKIĆ TRANSGRANCANARIA 2020, PUTOPIS | LANTERNA
Fotka s elitnim američkim trkačem Dylanom Bowmanom

Prije puta do doma stajem u dućanu kupiti par stvari koje mi trebaju u apartmanu. Prvi dan prolazi savršeno i umoran odlazim na spavanje, ali prije toga napravim precizniji plan za sutra. Budim se ujutro i nakon doručka krećem prema mjestu gdje bi trebao krenuti s obilaskom staze, danas sam odlučio krenuti s točke gdje staza siječe cestu i pronalazim ju lako, od početka me čeka uspon na nekim mjestima toliko strm da bez štapova nije lako proći. Taj dan je bilo jako vruće, bilo mi je teško, još se nisam privikao na vrućinu. Završavam trening znojan i umoran i s puno više vremena nego sam planirao izgubiti na tom djelu staze. Odlazim u apartman, danas kuham sam, ispekao sam si teleća jetrica i povrće, otvorio bocu vina koju mi je ostavio vlasnik apartmana, sve je savršeno i uživam u večeri na ovako predivnom mjestu.

Tu večer odlučim da ću sutra napraviti kraći trening u mjestu gdje živim i da popodne idem dočekati ekipu koja stiže iz Zagreba, odvesti ću ih do njihovog smještaja da ne moraju unajmiti još jedan auto pošto ih je sedmero. Dan mi je bio zabavan radi društva i nakon zajedničke večere se vraćam u svoja brda gdje mi je i mjesto. Dogovorili smo trening za sutra na djelu staze koja je blizu mog apartmana. Nalazimo se u malom mjestu Taheda gdje jedna grupa odlazi planinariti a Nenad kreće iz mjesta gdje starta kraća utrka od 65 km koju sam lani trčao i svi skupa bi se trebali naći na vrhu brda gdje bi ja trebao malo otrčati pa ih poslije odvesti do auta. Dugo ih nije bilo pa sam otrčao uru više nego sam planirao, na vrhu imam potrebu javno izraziti svoje osjećaje naspram utrke i potištenosti koju osjećam taj dan, snimim par videa i dočekam ekipu.

Odlazimo na ručak, a poslije planiramo otići na cilj pobrati startne pakete i poslušati predstavljanje elitnih trkača. Malo kasnimo do Mas Palomasa i ne uspijevam pogledati predstavljanje elite zbog poziva jedne djevojke koju trenira isti trener kao i mene, ona stiže sutra na dan utrke i moli me da joj podignem startni broj ujedno dogovaramo da ju poberem na aerodromu i da odsjedne kod mene, jer i onako imam sobu viška koja je plaćena. Na dan utrke se budim rano i s malo sna jer sam sinoć kasno došao, a od brige da ne zaspem i ne stignem na aerodrom slabije spavam. Odlazim po Ester i njenu prijateljicu Energy, njih dvije stižu iz Britanije i tamo su već mjesec i pol, a žive u Hong Kongu, Ester je Mađarica, a Energy Kineskinja koja nema baš nikakve veze s ovim sportom.

Transgrancanria 2020
Pogled iz zraka na početak utrke Transgrancanaria 2020

Kakva zbrka s tim svim ljudima iz raznih dijelova svijeta. Nakon ručka odlazimo u apartman odmoriti malo prije starta utrke koja kreće u 11 sati navečer, dogovaram s ekipom iz Zagreba tko će koga i gdje voziti tokom utrke. Mi bi trebali krenuti oko osam iz apartmana da stignemo do Zg ekipe pa onda svi skupa prema Las Palmasu gdje je start utrke, naravno kasnimo radi Energy kojoj nije jasno da nam je važno da stignemo na vrijeme, jer nas čeka oko 20 sati trčanja tijekom noći i sljedećeg dana. Nakon življe vožnje ipak stižemo na vrijeme i stignem se zagrijati prije starta.

Marin Mandekić Transgrancanaria 2020 – Utrka 128 km

Pristupio sam ovoj utrci kao svojevrsnom testu moje forme nakon duge pauze zbog ozljede i kratkih priprema za nju. Planirao sam dati 90 posto u utrci zbog straha od ponavljanja ozljede, a nadao sam se postići dobro vrijeme iako ne dam 100 posto kako to inače radim. Nisam se osjećao moćan niti spreman da uđem u utrku odmah na početku pa sam planirao da ću prvu polovicu utrke ići polako, a drugi dio pojačati ako budem mogao. Ušao sam u prvi box s drugim natjecateljima koji su realno bili brži od mene po ITRA bodovima, progurao sam se bliže startnoj liniji, iako nije bila neka gužva nisam stao u prvi red kako to inače radim, oko mene su bili sve elitni trkači i nije mi mjesto u prvom redu kada su oko mene takvi trkači.

Pristupio sam ovoj utrci kao svojevrsnom testu moje forme

Bio sam smiren što obično nisam na startu utrke i onda start, krenuli smo prvo po pješčanoj plaži gdje sam morao paziti da mi pijesak ne uđe u tenisice jer bi me to posle moglo koštati žuljeva i drugih problema. Bio sam u skupini od prvih 50 trkača i s lakoćom sam ih pratio, a da mi otkucaji ne prelaze 155 otkucaja u minuti, učinilo mi se da ipak pripadam tu među ove elitne trkače, a i tempo je bio dobar za utrku od 130 km. Napravio sam početničku grešku što sam pre kasno krenuo jesti i prvu okrjepu sam protrčao, bio sam tamo za sat i pol točno kako sam planirao, do sljedeće točke u malom gradiću zanimljivog imena Teror sam planirao trčati za 1 sat i 15 minuta, ali sam zakasnio par minuta i tada sam shvatio da ipak možda idem prebrzo. Nikola me je tamo dočekao i rekao mi da sam 56. u poretku.

Pojeo sam nešto na okrijepi, natočio vodu i krenuo dalje laganim korakom, do sljedeće točke je bilo dosta uspona, a ja nisam spuštao tempo trčanja. U tih sat i pol koliko mi je trebalo do sljedeće točke osjetio sam pospanost, glad i da ova utrka je ipak prevelik zalogaj za mene u trenutnoj formi, zadnjih par kilometara do okrijepe sam dosta usporio i razmišljao da odustanem od trke. U tih par kilometara me je prestiglo dosta trkača i stigao sam na okrjepu s idejom o odustajanju, ali me je ekipa tamo odgovorila od toga, a teško žabu u vodu natjerati. Rekli su mi da sam sada 65. Popio sam mineralne, pojeo tortilju sa pancetom, obukao šuškavac, jer sam se ohladio na okrijepi i krenuo dalje s mišlju da ako i dalje budem pospan ću se vratiti natrag, jer me je sada čekala jedna od najtežih dionica od 25 km i nešto preko 2000 m visinske i za to mi je trebalo oko 4 sata po mom planu. Na okrijepi sam popio tabletu guarane koja je bila spremna za kraj utrke, ali mi je sada trebala, jer mi se jako spavalo.

Nakon pola sata guarana me je razbudila i ponovo sam bio onaj stari bez tih ideja o odustajanju, smanjio sam tempo i sve uspone sam bio najsporiji na stazi, a nizbrdice sam prestizao sve od reda, odlučio sam završiti utrku i ne utrkivati se sa vremenom. Usporio sam jako sljedećih šest-sedam sati i na okrijepi koja je bila na pola te najteže dionice nisam stajao, jer tamo ekipa nije mogla doći s autom. Kada sam stigao do pola utrke dočekala me je moja ekipa s tortiljama i pancetom, a ja sam posegnuo prvo za pivom koju sam iskapio na ex, ekipu su izbacili iz prostorije gdje sam se opijao, jer tamo smiju biti samo natjecatelji ,pojeo sam pancetu i otvorio novu pivu, jebo trku sad je pijanka. Dosta sam se tamo zadržao dok sam pio i jeo, natočio sam vodu i polako krenuo dalje. Izašlo je sunce, ali je bilo dosta vjetra pa nije bilo tako vruće, do sljedeće točke sam prestigao samo dvojcu, a mene je prestiglo najmanje 20 njih dok sam se opijao na prethodnoj okrijepi.

MARIN MANDEKIĆ TRANSGRANCANARIA 2020, PUTOPIS | LANTERNA
Jebo utrku, sad je pijanka

Tu sam bio na 73 mjestu u utrci. Kada sam stigao na sljedeću točku popio sam još pivu ili dvije, pojeo malo tortilje i pancete bilo je to u Tahedi tom malom predivnom mjestu u brdima. Tamo sam stigao kao 68. natjecatelj. Nakon toga je slijedio žestoki sunčani uspon do vrha otoka i njega sam odradio polako i bez žurbe. Tu sam se već popeo na 63. mjesto. Do okrijepe sam stigao za sat i pol , tamo sam opet sjeo i bez žurbe popio par piva i pojeo nešto, odteturao sam dalje opijen od piva, nakon 10min piva bi me pustila i trčao bi dalje. Bilo je sve toplije, a ja sam odlučio ubrzati malo ovih zadnjih 45 km i sa samo 900 m visinske. Stao sam, spremio štapove u ruksak i krenuo jurcati nizbrdo, polako sam počeo prestizati ekipu koja je bila ispred mene, čak sam prestigao par trkača koji su bili u kraćoj utrci.

Mene su pomalo počeli stizati trkači iz te kraće utrke od 65km, ali nisam se dao i ganjao bi se s njima i po par kilometara kada bi me prestigli. Osjećao sam se super, većinu uzbrdica bi protrčao . Na sljedećoj okrijepi sam natočio vode i nisam se zadržavao, a pozicija mi se popravila i sada sam bio 43., stizao sam pomalo ekipu koja je trčala utrku od 45 km i dosta su mi smetali po stazi, jer je ovaj dio bio dosta tehnički zahtjevan pa su se bojali, a ja sam često morao ići van staze radi njih što je bilo dosta opasno zbog terena i zbog kaktusa. Na sljedeću okrjepu sam stigao žedan i gladan, sjeo sam u hlad i popio par piva i pojeo tortilju sa pancetom, popio sam i pola litre mineralne, nisam žurio, jer sam znao da me ekipa iz moje utrke ne može više stići, a mislio sam da i ja ne mogu nikoga više prestići do cilja, a i pive je bilo. Nenad mi je tu rekao da sam ipak uspio tu stići u prvih 50 natjecatelja i da sam trenutno na 41. mjestu, nakon dužeg opijanja teškim korakom krenem dalje. Sada je slijedio dugački sunčani uspon koji je bio taman onakav da nije za hodati, a trčati ga je preteško po ovom suncu.

Krenuo sam hodati uzbrdo kada me je prestigla trčeći sitna Britanka koja je bila u utrci od 65 km i stala hodati par metara ispred mene, tu sam dobio volju za potrčati, ohrabrio sam i nju, zajedno smo protrčali cijeli uspon koji su svi drugi hodali. Dok smo trčkarali pohvalila mi se da je lani na dužoj utrci bila 8. i da je lani na UTMB-u završila 7. Ja sam njoj pričao o Hrvatskoj i o utrci u Istri, ,o tome koliko Ingrid trči. Kada smo došli na vrh uspona pojurili smo dosta žestoko nizbrdo i opet smo prestizali sve iz ovih kraćih trka od 65 km i 45 km, neki su nas pokušavali pratiti, ali bi ubrzo odustali osim jednog dečka iz utrke od 65 km kojeg smo ohrabrivali usput i koji je uspijevao pratiti naš tempo dok smo brbljali o svemu. Kada smo stigli na okrjepu u dnu kanjona ja sam im rekao da sad ipak moram malo hodati, jer sam ja ipak na nogama 17 sati, a oni samo sedam. Tu sam se već popeo na 36. mjesto.

MARIN MANDEKIĆ TRANSGRANCANARIA 2020, PUTOPIS | LANTERNA
Ubrzao sam i prestigao još jednoga iz moje utrke – Marin Mandekić Transgrancanaria 2020

Prohodao sam desetak minuta i sjetio se Alexa koji mi je rekao da kad mi bude teško otrčim za njega koji sat pa sam pokušao opet trčati, bilo mi je dosta teško i bio sam umoran, a do cilja ima oko sedam kilometara. Par kilometara od cilja sam primijetio da prestižem jednoga iz moje utrke i pomislih: ima ih još. Ubrzao sam i prestigao još jednoga iz moje utrke, mislio sam da jurim i bio sam zadovoljan kako nakon 125 km trčim ovako brzo, drugi dan sam na Stravi vidio da sam te kilometre trčao šest minuta za kilometar, što je bilo jako sporo. Bio sam iscrpljen zbog sunca koje je nemilice pržilo usijani makadam. Ubrzo dolazim do ciljne ravnine gdje dižem tempo i utrčavam u šprintu kroz cilj. Bio sam zadovoljan što sam završio utrku, a i zato što sam uspio ući u cilj među prvih 50 natjecatelja iako sam se opijao po okrepama. Na kraju sam završio 35. i zadovoljan otrčao do okrijepe gdje sam navalio na naranče.

Dolazim do okrijepe nakon ulaska u cilj i žedan i gladan trpam prvo naranče, a onda pijem Pepsi, koji inače nikad ne pijem, osvrćem se ne bi li vidio ekipu koja me prati, jer kod njih u autu mi je roba i hrana za posle trke, ali njih nigdje. Ubrzo dolaze cure sa kraće trke koje sam prestigao negdje u kanjonu, sjedamo skupa i ja se počnem smrzavati od iscrpljenosti iako je sunčano i 30 stupnjeva Celzijevih. Tada dolazi Ester s njezinom avanturom, odustala je od utrke na tridesetom kilometru zbog bolova u zglobu pa su ju organizatori dopeljali na cilj utrke usred noći, a nije imala robe niti novca, zvala je Energy koja joj se naravno nije javila iako ta Kineskinja nigdje ne ide, a da ne gleda u mobitel.

Muke poslije trke

Uspjela je naći hotel u 4 ujutro bez kartice i novca i smjestila se u blizini cilja. Energy je vidjela njezine pozive i poruke tek tijekom jutra i odlučila napustiti ekipu koja ju je vozala cijelu noć bez da ikome javi, pozvala taksi i otišla u Mas Palomas. Ester je predložila da se idem zgrijati kod nje u hotel, jer je samo 5 minuta hoda do tamo, a pošto Nenada još nema s mojim stvarima. Odlazim do hotela i usput izdogovaram da mi netko donese torbu sa stvarima, da se mogu obući u čistu robu, nakon toga Nenad zove da bi on išao spavati i da su jako umorni, Petru ne bi čekali jer ona neće završiti još par sati. A ja bih isto na spavanje jer sam koma, a i moramo uzeti stvari od Energy iz apartmana jer ona leti sutra ujutro. Odlučimo da će Ester voziti, jer je ona jedina naspavana i da će zvati taksi za natrag da ja mogu na spavanje, jer i ja sutra putujem.

Petra Kulić
S ultrašicom Petrom Kulić Domitrović

Nenad nakon dosta traženja dolazi po nas jer je on umorniji od mene i priopći mi super vijest da je razbio auto koji sam iznajmio, a nisam platio osiguranje već samo platio osiguranje pologa, ode 800 eura sa kartice, ali samo da mi se dočepati kreveta, jebeš auto. Ester sjeda za volan i prvo što kaže, zar ovo nije automatik, već mi je slabo, krećemo nekako uz dosta trzaja i naravno dužim putem vozimo se do apartmana gdje su smješteni Nenad i Barbara. Barbara je isto umorna od neprospavane noći pa kasni s uputama kuda da vozi Ester i sve to skupa izgleda da nigdje nećemo stići. Ali ipak stižemo za nešto duže od sat vremena. Preuzimam volan i krećemo prema mojoj kućici u brdima do koje imamo oko sat i pol vožnje, ali ja ovako umoran naravno krivo skrećem i produžimo put na dva sata. Usput pokušavamo srediti taksi, ali nitko neće da dođe tako kasno i tako visoko u brda. Kada smo stigli do apartmana skoro je bila ponoć i odlučimo da Ester uzme moj razbijeni auto i ode do hotela pa se sutra ujutro vrati po mene. Kada sam se dočepao apartmana skuham si povrće, jer sam jedino to imao u frižideru, zalijem ga maslinovim uljem i pojedem prije spavanja.

Nova ultra počinje

Probudim se ujutro u 7 sati, popijem kavu i počnem smišljati plan za auto, ideja je bila da zovem policiju i da im kažem da su mi auto razbili na parkingu, ali policija ne priča engleski pa se sjetim vlasnika apartmana koji dobro priča engleski i zamolim njega da mi pomogne oko komunikacije s policijom. Ubrzo mi se javlja da policija neće doći jer je nedjelja i da sam pre daleko u brdima i da se ja moram spustiti do njih u jedno malo mjesto blizu Las Palmasa. Ester dolazi po mene i zajedno krećemo prema policiji, imamo malo vremena jer njoj avion kreće za tri sata, a imamo vožnje oko dva sata. Kada smo stigli tamo oni ne znaju ni riječi engleskoga pa pomoću Google prevoditelja pokušavamo pričati, u međuvremenu saznajem da su zatvorili Italiju i da vjerojatno neću moći kući ako sletim u Milano pa usput pokušavam naći drugi let prema Beču i smišljam plan kako da izbavim auto koji mi je u Milanu pokraj aerodroma.

Ne uspijevamo ništa s policijom riješiti, oni ne izdaju nikakve papire nego samo zovu rentu i obavješćuju ih telefonski. Odlazimo prema aerodromu da pustim Ester i sredim štetu s rentom, jer moj let kreće dva sata nakon Esterinog i još ne znam da li smijem na njega. Po putu se sjetim da bi bilo najbolje provjeriti iz prve ruke o odlascima iz Italije pa zovem sestru da nazove poznate u Milano da oni zovu policiju i da znam za sigurno da li letim u Milano ili u Beč. Saznajem da ipak mogu prema Milanu, tada odlučim da ipak neću ići sređivati stvari kod rente već da idem nešto pojesti jer nisam pošteno jeo već dva dana, nakon što sam ostavio Ester odlazim do prve birtije sjedam za šank, jer su svi stolovi zauzeti i naručujem pivo i meso.

Teren otoka Gran Canaria mi je pasao, a i klima – Marin Mandekić Transgrancanaria 2020

Nakon dobrog ručka i još jedne pive odlazim predati auto i srediti sve u vezi štete. Sve to prolazi prilično glatko i stižem na avion na vrijeme. Nakon ukrcaja na avion kreće nova ultra, let traje četiri i pol sata, srećom sjedim sam pa mogu malo i odspavati, u avionu stignem pogledati i film koji sam si spremio na kompu i eto me u Milanu. Na izlasku iz aviona mi mjere temperaturu i puštaju doma, ostaje mi još šest sati vožnje i oko šest ujutro bih trebao biti doma. Jer nakon osam imam dogovoren sastanak s bivšom ženom u vezi rastave i svih tih sranja. Vožnja prolazi polako i jako sam umoran. Odlučim stati kod Venecije i odspavati malo na parkingu, uskoro se budim i nastavljam dalje do doma.

Kući stižem oko šest i pol ujutro i idem odmah odspavati sat da bi bio koliko toliko priseban na tom prokletom sastanku. Tamo jedva gledam i uglavnom šutim pa valjda zbog toga uspijevamo postići dogovor oko rastave. Naravno na moju štetu. Druge godine ako odem na Gran Canariju opet idem na pobjedu kao i ovaj put.

Bome je bilo zajebano!!!

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime