Početak Prvog svjetskog rata 1914. godine obilježen je potonućem Austro-Ugarskog putničkog parobroda Baron Gautsch, Tršćanskog Lloyda koji je naletio na minu nedaleko Pule. Na brodu je poginulo 230 ljudi, među njima mnogo djece. Nešto kasnije, u  Puli i Opatiji održana je prigodna  izložba o parobrodu i njegovoj tragičnoj sudbini. S tragedijom broda Baro Kemeny obilježavamo završetak prvog svjetskog rata. Rat nije završen sve dok se čovjek ne vrati svojoj kući.

Nakon poraza na balkanskom bojištu, a potom i talijanskom, Austro-Ugarska je prestala postojati. Car Karlo I. abdicirao je 11. studenog 1918. u 11.00 sati, čime je službeno proglašen završetak Prvog svjetskog rata.. Madžari su u Beogradu potpisali  primirje, srpska vojska tijekom studenoga zaposjela je južnu Ugarsku te, na poziv Narodnoga vijeća Države SHS-a, 6. studenog ušla u Sarajevo, a 14. studenog u Zagreb. Zbog talijanske agresivne politike, nakon nekoliko dana srpska vojska pozvana je  da uđe i u Split.

Nešto ranije, već 4. listopada 1918. godine kod Ohridskog jezera okupilo se oko tri tisuće madžarskih i nešto austrijskih vojnika s časnicima, pristiglih s arbanaško-makedonske fronte. Rečeno im je da je za njih rat završio i da idu svojim domovima. Krenuli su pješice, probijajući se po arbanaškim i crnogorskim vrletima. Nakon nekoliko dana mukotrpnog puta, stigli su u Boku kotorsku, u čijoj se luci nalazio samo jedan brod, veliki transportni  parobrod „Baro Kemeny“, društva „Adria“ iz Rijeke.  Brodom je zapovijedao Francuz Atge Louis Jacques iz Pariza. Brod su, naime, zaposjele Savezničke snage, to jest francuska mornarica, koja ga je koristila za prijevoz vojnih trupa po Jadranu.

Kronologija tragedije parobroda „Baro Kemeny“

20. studenog 1918.: Počelo je ukrcavanje vojske. Ukrcavanje je išlo mirno, ali na brzinu i bez ikakvog reda. Nisu se vodili nikakvi popisi ni evidencije vojnika. Zbog nedostatka brodova, na „Baro Kemeny“ ukrcano je više od 2600 vojnika. Svima je bilo jasno da je brod prenapučenn ljudima, ali drugih brodova nije bilo, pa su se svi ti vojnici ipak nekako smjestili na tom lijepom parobrodu. Dopušteno im je da s kopna uzmu slamu i od nje naprave prostirke za ležanje, kako bi im bilo toplije. Te večeri brod je krenuo prema Splitu, a krajnje odredište bila mu je Rijeka.

21. studenog 1918.: Parobrod „Baro Kemeny“ polagano je plovio uz obalu prema Splitu. Na brodu je vladala nervoza i nestrpljenje. Među vojnicima su izbijali manji incidenti, koje su madžarski časnici i dočasnici te satnik Janos Ferency brzo smirivali te uspješno održavali red i disciplinu. Brod je plovio dalje.

22. studenog 1918.: Nešto poslije 9.00 sati, kada se brod „Baro Kemeny“ nalazio se na pola puta između Makarske i Omiša, uspaničeni vojnik dotrčao je do časnika Ferencyja i izvijestio ga da je došlo do požara u krmenoj štivi. Časnik je znao da se u toj štivi nalazi više od 250 ljudi  koji su se zaklonili od vjetra i zime te da je u štivi i mnogo slame koju su vojnici koristili za ležanje na njoj. Unutra nalazila i velika količina engleskog ugljena, pomiješanog s drvima. Ne zna se što je izazvalo požar; je li uzrok bila neopreznost vojnika, plin što ga je mogao stvarati vlažan ugljen ili pak nešto treće. Madžarski časnik Ferency uskočio je u štivu da pomogne ljudima, ali iz nje više nikad nije izašao.

Vatra, uzbuna i panika

Kada se na brodu saznalo za vatru, nastala je velika uzbuna i panika. U strci i dimu malo je ljudi uspjelo izaći iz štive. Neki kojima je to uspjelo bili su teško opečeni te crni od dima. Neki su se rušili u nesvijest, drugi nekontrolirano lutali po brodu, od ograde do ograde. Misleći da im na brodu nema spasa, pojedinci su pak odmah s palube skočili u more te se utopili. Istovremeno, u utrobi broda gorjeli su živi ljudi, kao na lomači Danteovog „Pakla“. Vapaji upomoć, pomiješani s urlicima i vriskom, čuli su se do obale. Zapovjednik broda, 21-godišnji francuski časnik Jacques Atger, pohrlio je zajedno sa svojom posadom i drugim francuskim časnicima spašavati ljude. Kada su stupili na daske bokaporte, koje su već bile nagorjele s donje strane, propali su u utrobu broda. Isto su tako propali i francuski brodski mehaničar – strojar  M. Balnot, kadet parobroda – Čuljak iz Bakra, te  časnik stroja – Kombratović iz Rijeke, kao i dva časnika pukovnije, koja je bila na brodu.

Posada broda pokušala je brod staviti pod kontrolu. Međutim, uslijed visoke temperature u utrobi broda, parni se stroj tresao i počeo bučno lupati, a brod je dobivao na forci, brzini. To je zapravo bilo dobro, jer svi su željeli da brod što prije dođe u splitsku luku, budući da je gašenje na otvorenom moru bilo gotovo nemoguće.

Ljudi su se natisnuli na pramčanom dijelu broda, budući da se na krmenom dijelu nije moglo izdržati od vrućine. Posada i vojnici pokušali su se organizirati i pristupiti gašenju požara. Dojučerašnji neprijatelji s europskih krvavih bojišta bili su jedan uz drugog, u velikoj nevolji koja ih je zadesila. Uključili su pumpe i postavili manige za gašenje. Međutim, požar je bio toliko silovit da je sve je bilo uzalud.

Sa obale su ljudi promatrali strašnu buktinju koja se žureći približavala Splitu i splitskoj luci, nadajući se da će tamo naći spas i da će im pomoći vatrogasci. S broda se oglašavala brodska truba kojom je signalizirano da je na brodu požar.

Iskrcavanje u Splitu

Oko 12.00 sati brod je pristao na Gat sv. Petra u splitskoj gradskoj luci. Čitav Split je bio na nogama. Na brod su odmah ušli splitski vatrogasci i srpski vojnici koji su priskočili u pomoć vatrogascima oko spašavanja ljudi s broda i gašenja. Pomagali su vojnicima da što prije siđu sa broda, ali njima kao da se nije žurilo. Polako i disciplinirano, bez panike, guranja, skakanja u more, slušali su svoje časnike i vatrogasce.

23. studenog 2018.:   Uz velike napore vatrogasaca, srpske vojske, francuske posade i dijelom dobrovoljaca madžarske vojske, ujutro 23. studenog požar je počeo jenjavati i stavljen je pod kontrolu. Kad se vatra smirila, a dim počeo razilaziti, vatrogasci su ušli u utrobu broda i nastavili gasiti šmrkovima vode. Kada se dim raščistio, vatrogasci  su shvatili da je brod jedan veliki sarkofag za sve one koji su ležali u njemu, potpuno izgorjeli i pougljenjeni. Vojnici koji su uspjeli sačuvati živote u streljačkim rovovima, sada su, tako blizu rodnoga doma, na najstrašniji način okončali svoje živote. Preživjeli pripadnici madžarske vojske do večeri su  prekrcani na dva parobroda koji su ih prevezli do Rijeke.

24. studenog 1918.:  U 9.00 sati obavljen je sprovod za francuskog kapetana i strojara te hrvatskog časnika stroja i kadeta koji su poginuli u katastrofi na parobrodu „Baro Kemeny“. Svaki od njih pokopan je u odvojenu grobnicu. Sprovodu su prisustvovali predstavnici gotovo svih ustanova i društava, zastupnici Vlade, predstavnici vojske, posada spomenutog broda, kao i mnogobrojno građanstvo. U čast poginulih, kod crkve sv. Antuna odred vojske ispalio je tri salve. Predstavnik francuske vojske u ime francuske Vlade pismeno se zahvalio gradonačelniku Splita.

Dok se obavljala pogrebna ceremonija, u splitskoj luci iz parobroda „Baro Kemeny“ vatrogasci su izvlačili žrtve požara i odlagali ih na maone kojima su prevožene do obale. Dok je pristajala uz obalu, na jednoj maoni, punoj lešina, pukao je konopac, a jako jugo brzo ju je  potisnulo prema pučini. Odmah je za njom krenuo omanji lučki parobrod te je zaustavio i doteglio na rt Sustjepana. Sve su žrtve potom pokopane u zajedničku grobnicu na groblju Sustjepan.


„Baro Kemeny“ plovio 50 godina

Parobrod „Baro Kemeny“ izgrađen je 1899. godine u Engleskoj, u brodogradilištu R. CRAGGS & SONS, MIDDLESBROUGH, za ugarsku kompanijuAdria Fiume“, tada vodeću parobrodarsku tvrtku mađarskog dijela Monarhije, osnovanu 1882. godine u Rijeci.

Osnovni podaci broda: 97,6 x 12,5 x 6,5 m, 2736 GRT, 4160 DWT, 1500 KS. Osnovna namjena broda bila je prijevoz tereta (sirove kave) iz Santosa (Brazil) za Rijeku, koja bila najveći proizvođač pržene kave u Austro-Ugarskoj (Veliki broj malih pržionica kave nalazio se na području oko riječke tržnice. Poslije Prvog svjetskog rata taj primat preuzima Trst). Tijekom Prvog svjetskog rata brod „Baro Kemeny“ angažirala je austro-ugarska vojska (KuK Seetransportleitung).                                                                                                            Nakon Prvog svjetskog rata tvrtka „Adria Fiume“ pripala je Italiji, među ostalim i parobrod „Baro Kemeny“. Brod je od 1919.  do 1925. godine bio u vlasništvu talijanskih kompanija, nakon čega ga je kupila jedna brazilska kompanija za koju je plovio do 1949. godine, kada je izrezan.

U Brseču se i danas čuva zanimljiv dokument – zamolba iz 1952. godine, upućena ondašnjim vlastima, sa svrhom ostvarivanje mirovine. Napisao ju je Krešimir  Valčić (Batelan), brodograditelj. Budući da su mu tijekom rata osobni dokumenti izgubljeni, rečeno mu je da zamolbi priloži životopis. U svojem je životopisu, među ostalim, Valčić napisao je da je 1921. i 1922. godine radio kao stolar u brodogradilištu Trst, na remontu parobroda „Baro Kemeny“.


 

Nepoznat broj žrtava

Nikada se nije ustanovilo koliko je točno bilo žrtava na parobrodu „Baro Kemeny“. Naime, vojnici nisu prebrojani kad su krenuli s fronte, ne zna se koliko ih je došlo u Boku kotorsku, ne zna se koliko ih se ukrcalo na parobrod, niti koliko ih je bilo u krmenoj štivi. Ne zna se ni  koliko je leševa izvađeno iz utrobe broda, niti koliko je žrtava sahranjeno u zajedničkoj grobnici. Procjene su da je u tom požaru stradalo najmanje 250 ljudi.

foto: www.hojoregiszter.hu

 

 

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime