Nedostaje li i vama zima kakvu smo nekad imali?

Sjećam se dok sam bila dijete kako smo već prije Božića očekivali prve pahulje snjega i naravno vijesti da sutradan nema škole. To je značilo dan proveden vani, igrajući se sa susjedima i praveći najvećeg snjegovića.

Klima se ipak malo promijenila pa tako ove zime u Istri još nismo uspjeli dotaknuti te zabavne bijele kuglice. Upravo zato, odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke i zajedno sa suprugom uputila sam se u posjet Vučku, na olimpijsku planinu – Jahorinu.

Travnički sir u Zenici

Na put smo krenuli u rano nedjeljno jutro, dok je vani još bio mrak. Polako preko Istre, Rijeke i Gorskog Kotara, pa prema Zagrebu i Slavonskom Brodu. Taj dio puta je bio najlakši, pa skoro i najbrži. A onda, čim smo prešli most u Slavonskom Brodu i ušli u Bosnu i Hercegovinu, prisilno smo usporili tempo te lagano nastavili nešto lošijim cestama (s mnoštvom patrola). Trebalo nam je oko 7 sati da stignemo do prvog odredišta Zenice, gdje smo ostatak dana proveli s prijateljima u ugodnom druženju. Naravno da su nas dočekali s gozbom, a između ostalog kušali smo zaista odlične mliječne proizvode. Domaći travnički ovčji sir nas se posebno dojmio pa smo komad ponijeli i kući 😊.

Na Baščaršiji

Rano u ponedjeljak, na pomalo kišno jutro, uputili smo se u posjet Sarajevu. Točno se vidjelo da je radni dan, te da svi jure na posao, pa smo tako uspjeli doživjeti svakidašnjicu tog kultnog grada. Iako nam ovo nije bio prvi posjet, prošetali smo mokrim pločnikom uz Miljacku do najpoznatijeg Latinskog mosta (mjesta gdje se dogodio atentat na Franju Ferdinanda 1914.). A onda preko ceste, dio zbog kojeg svi i dolaze – Baščaršija. Bila je pomalo pusta, te smo naletjeli na samo nekoliko turista iz nekih Azijskih zemalja, ali upravo to nam je otkrilo njene prave čari. Stare ulice složene u blokove činile su se većima nego prilikom naših prvih posjeta, te smo još više uočavali raznolikost trgovina, slastičarnica, ćevabdžinica i radionica s lokalnim proizvodima od kože ili drva. Ferhadijom smo se uputili i do vječne vatre, te smo putem morali stati i na mjesto gdje je već davne 1962. osnovana kultna grupa Indexi.

Kao pravi turisti posjetili smo i njihove čuvene tržnice, Gazi-Hosrev begovu džamiju i katedralu Srca Isusova.

Ćevapi u Želji

Nismo se ni okrenuli, a već je bilo vrijeme ručka i vrijeme da se konačno uputimo u snježni raj. No, prije polaska svratili smo na ručak u Željo – jednu od najpoznatijih ćevabdžinica. Ja sam smazala peticu, a suprug desetku. Uz to smo mazali i kajmak, te sve zalili čašom jogurta. Ručak nas je koštao oko 80 kuna, što je prava sitnica.

Ćevapi u ćevapdžinici Željo

A onda, baklava. Savršenstvo okusa u kocki prepunoj oraha okusili smo u lokalu Slatko Ćoše, te smo ju bez problema smazali uz čaj i kavu. Za jedan od mojih najdražih deserata izdvojili smo oko 12 kuna.

Napokon kod Vučka

I konačno put Jahorine. Samo  četrdesetak minuta od velegrada krenuli smo se uzdizati prema snježnoj planini i borovim šumama. Prekrasni prizori, malo narušeni maglom bili su svuda oko nas, a čisti zrak odmah nas je opustio i oslobodio nakupljenog stresa.

Evo, već smo stigli na odredište, ali sada je valjalo pronaći Vilu Goru koju smo odabrali za naš dom sljedećih nekoliko dana. U tom smo trenutku shvatili zašto rađe putujemo na zapad Europe, odnosno da će nas zbog roaminga bilo koja mobilna aktivnost poprilično koštati. Nekako smo se uz pomoć stanovnika našli put do parkinga koji je bio najbliže našem smještaju, no zbog magle se nismo uspjeli orijentirati kako bi pješke i došli do vile. Telefonom smo saznali da se smještaj nalazi preko skijaške staze koja je bila pred nama, no kojim putem krenuti kada ne vidimo prst pred nosom? U tom trenu pojavio se gazda koji nas je ljubazno odveo do odredišta i smjestio nas u sobu na katu.

Vila Gora

Sobu s kupaonicom i doručkom platili smo oko 1.100,00 kuna za tri noći, no uz to smo dobili i neprocjenjiv pogled na savršen pejzaž. Kućica smještena na samoj skijaškoj stazi, ali ipak u divljini, ljubazni domaćini, toplina otvorenog kamina u malom restoranu ispod sobe, preukusna hrana i mir bili su detalji koji su nas okruživali sljedeća četiri dana.

Uštipci, kajmak, rezanci, vrganji,…. kajmak

Svako smo jutro najprije doručkovali nešto poput jaja i slanine ili kobasica, a kušali smo i preeeukusne pržene uštipke, naravno, poslužene s kajmakom. Iako nam je doručak bio uključen u cijenu, primijetili smo da se cijena istog kreće između 30 i 40 kuna.

Pilav s vrganjima i kajmakom

Prvi dan smo i ručak obavili u obiteljskom restoranu ispod sobe, te je malo reći da smo ostali oduševljeni. Pred nas je stigla valjda najukusnija tjestenina koju smo kušali u posljednje vrijeme. Rezanci – Pilav s vrganjima i kajmakom. Savršeno intezivan okus vrganja obavijen umakom kremastog kajmaka. Tako jednostavno jelo, a tako puno okusa odmah je naša očekivanja postavilo vrlo visoko, pa smo svaki sljedeći ručak uspoređivali s ovim.

Kad si na Jahorini – skijaj!

Moram spomenuti da je ovo putovanje bilo moje prvo iskustvo sa skijanjem, te da sam poljubila pod samo tri puta. Već prvog dana suprug me natjerao da stanem na skije koje su

Prvi put na skijama

nekontrolirano izmicale pod mojim nogama čak i na ravnom dijelu staze koji se nalazio točno ispred našeg smještaja. Ipak, spasilo me  neko prethodno znanje o rolanju i klizanju, pa sam se već slijedećeg dana spustila 3-4 puta, naravno plavom stazom. Novi snijeg je padao svake večeri, pa su staze (po mom neiskusnom) mišljenju bile zaista odlične, pogotovo za nesigurne početnike.

Iako ponekad treniram, aktivnost tolikih mišića u isto vrijeme je nešto na što nisam navikunta, pa sam se između spuštanja liječila prefinim jahorinskim čajem koji se služi u gotovo svim kafićima. Koliko sam uspjela razaznati okuse radilo se o mješavini biljaka poput majčine dušice, ali i nešto voća.

Srpska mućkalica i teleće kobasice

Srpska mućkalica u restoranu Koliba

Mojem umornom tijelu dobro je došao i odmor u restoranu Koliba koji se nalazi na samoj stazi, pa smo tako direktno sa skija uletili na ručak. Pošto smo bili gladni i umorni krenuli smo s telećom krem juhom, a nakon toga smo se precijenili kada smo naručili Srpsku mućkalicu i

teleće kobasice. Znate kako u Hrvatskoj u porciji obično dobijete dvije kobasice? Na Jahorini to nije tako, jer smo dobili čak četiri teleće kobasice u jednoj porciji, te uz to naravno pomfrit, salatu i ajvar. Srpsku smo mućkalicu ovdje probali prvi put , te je posebno oduševila mog supruga koji je ljubitelj dimljenog okusa. Ako niste nikada probali, radi se o mješavini pečenog mesa (piletina, teletina…) pomiješanog s povrćem u ukusnu cjelinu, naravno obogaćenu kajmakom. Uz sve to besplatno smo dobili i domaći kruh (baš onakav kakav peče moja mama), pa nažalost nije ostalo mjesta za desert.

Carska piletina i gurmanski zalogaj

Na sljedeći ručak uputili smo se u samo središte zbivanja, u restoran Rajska vrata. Ovdje smo se odlučili za jela po preporuci chefa pa smo naručili carsku piletinu i gurmanski zalogaj. Jednostavno pečeni pileći file postao je puno zanimljiviji uz umak od vrganja, maslaca od

Kolač od jabuka u restoranu Rajska vrata

bundeve i vrhnja prelivenog preko suhih mlinaca. Gurmanski zalogaj se pak sastojao od svinjskog buta i mlinaca koji su bili zapečeni u vrhnju. Iako ukusna jela, moramo priznati da bi nam se nekako možda ipak više svidjela u kombinaciji bez vrhnja čime bi neki drugi okusi i začini došli više do izražaja. Ipak, iskupili su se desertom. Naručili smo kolač od jabuka preliven karamelom, a kad ono fantazija okusa u drobljencu od biskvita, keksa, orašastih plodova i pečenih jabuka. Sve to je savršeno funkcioniralo s toplim karamel umakom koji nas je u isto vrijeme grijao i sladio.

Lagano kući

Cijena glavnih jela kreće se od 60 do 120 kuna, ovisno o namirnicama, odnosno za svaki smo ručak s pićem morali izdvojiti oko 200 kuna. Uz to ću spomenuti i da je cijena ski passa oko 720 kuna za 3 dana (dvije osobe), što je sigurno nešto manje nego na skijalištima zapadno od nas.

Četvrtog smo dana krenuli lagano kući no najprije smo svratili još jednom u Sarajevo kako bi naše bližnje obradovali nekim suvenirom, a koji je suvenir bolji od onog  jestivog? U trgovačkom centru u središtu grada opskrbili smo se baklavama raznih oblika i okusa, te vidno odmorni i opušteni nastavili put.

I za kraj ću još nešto priznati – iako sam ljubitelj nešto brži godišnjih odmora (s mnoštvom istraživanja) ovo mi je bio jedan od dražih. Idiličan spoj prirode, mira, ukusne hrane i malo zimskih sportova 😊.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime