BARKA DIANA – TEŽAČKA BRSEČKA LJEPOTICA

Josip Uhač Špingarol iz Svete Jelene imao je prekrasan guc "Diana". Poput mnogih Brsečana lukavo se snalazio u teškim vremenima. A vjetrovi rata potopili su mnoge male barke.

Guc "Diana" - dva brsečka mladića udvaraju se mladim djevojkama s područja Brseštine (1939.)

Partizanski rat na moru tijekom Drugog svjetskog rata, pokrenuli su i vodili naši ribari i težaci, mornari i hrabri ljudi , domoljubi sa obale i otoka našeg Jadrana. Partizanske jedinice koje su tijekom 1941. godine osnovane u Hrvatskom primorju, Dalmaciji i Crnogorskom primorju nisu imale ni snaga ni sredstava suprotstaviti se mnogo nadmoćnijim talijanskim pomorskim snagama na Jadranu. Ali za stalnu prisutnost na moru i uspostavljanje stalnih komunikacijskih veza između otoka i kopna koristili su se različitim manjim plovilima, od plutajućih drvenih predmeta do motornih jedrenjaka. Najčešće plovno sredstvo za održavanje veza kopno – otoci, bili su obični ribarski čamci na vesla, jedra ili motor. Tim vezama prevozili su se kuriri koji su povezivali štabove po otocima, raspoređivali su se ljudi i ratni materijal, prevozila se hrana, voda, lijekovi tehnička roba, rezervni dijelovi itd. Kod jačanja borbi na kopnu, tim čamcima prevozili su se ranjenici na otoke. Takva, u početku dosta primitivna ali vrlo učinkovita prisutnost na moru, značajno je utjecala na kasnije stvaranje vrlo jake partizanske mornarice na čitavom Jadranu. Od 1942. godine neprijateljski plovni putovi vodili su tik uz morsku obalu, jer otoke i otvoreno more kontrolirala je partizanska mornarica. Ta situacija se nije bitno promijenila ni poslije kapitulacije Italije. Kada su talijansku prisutnost na obali i moru, zamjenili Nijemci, jedino što se promijenilo je to što su bitke na moru i kopnu postale češće, žešće i krvavije.

Neprijateljska komanda vrlo brzo je shvatila značaj takve taktike partizana. Poduzeli su sve mjere da spriječe takav promet. Popisani su svi plovni objekti do najmanjeg čamca. Zabranjeno je noćno kretanje morem, ribolov je ograničen na područja koja su se mogla kontrolirati. Kada se i to pokazalo nedovoljnim neprijatelj je počeo oduzimati i sakupljati čamce na jednom mjestu pod nadzorom straže. Barke su se znale odvlačiti brodovima na otvoreno more i tamo potopiti. Na sumnjiva mjesta postavljale su se zasjede. Naši ljudi su se na sve načine snalazili da doskoče kontroli čamaca. Čamci na vesla bi se potapali, po potrebi vadili prije akcije. Motorni čamci su se sakrivali preko dana po šumama. Razvila se „krađa„ čamaca. Koristeći nepažnju straže, motorni čamac bi po dogovoru vlasnik napunio gorivom i ostavljao u luci na svom vezu. Po noći bi se ti čamci „ukrali“ tako da bi netko doplivao do njega ili bi se mnogo prije ušuljao u čamac te se sakrio i čekao pogodan trenutak za isplovljenje. Po noći pomoću vesala ili čak plivajući, vukući čamac nečujno bi se izvukao iz luke. Motori su se palili na sigurnoj udaljenosti. Ujutro bi se čamac vraćao na isti način u luku. Na kopnu je bila razrađena dojava o kretanju patrola i smjena straže, tako da su se koristili svi trenuci nepažnje neprijatelja. Kod uplovljavanja koristili su se već prije toga razrađeni signali i znakovi. Mnoge su čamce spasili bez obzira da li su služili partizanima ili nisu, od straha da će im biti oduzeti i uništeni, vlasnici su ih izvlačili i sakrivali u šumama ili šikarama po obalnim skrovitim uvalama i plažama. Kada ga nisu mogli odvući u šikaru ili šumu, pokušali su ga što bolje kamuflirati. Neprijateljski patrolni brodovi često su patrolirali uz obalu budno promatrajući sve što izgleda sumnjivo.

Talijanski ratni brod tegli oduzete ribarske barke 1942. godine

Josip Uhač (Špingarol) rodio se 1882. godine u malom mjestu Sv. Jelena pokraj Brseča, po zanimanju je bio ribar i ratar, bavio se vinogradarstvom, maslinarstvom i kao svaki ratar s tog područja uzgajao je i češnjak; kažu da nema boljeg češnjaka nego s područja Brseštine. Češnjak se vozio u Istru pa mijenjao za ječam. Priča se da je 1939. godine bila tako jaka zima i da su se smrznule i osušile sve masline na tom području, što bi moglo biti i točno jer danas tamo ima jako malo starih maslina. Josip je imao desetoro djece i to pet muške i pet ženske. Sva djeca su doživjela normalnu starost. Nikada nije služio ni u jednoj vojsci. Za vrijeme Austrougarske vlasti bio je mobiliziran sa zadatkom da opskrbljuje ribom jedan vod vojnika stacioniran u uvali „Peć“ ili danas Brsečka lučica. Vojnici su bili smješteni u skladištu robe trgovačke obitelji Kumičić sa zadatkom osmatračnice na moru.

Josip je u svom životu posjedovao tri barke koje su mu služile uglavnom za ribolov. Prvu je barku naslijedio od svoga oca, išla je na vesla i imala jedro. Razvojem talijanskog fašizma u Istri često je prevozio izbjegle Istrijane, koji se nisu mogli pomiriti s talijanizacijom Hrvata na tom području, zabranom hrvatskog jezika u školama i u crkvi, promjenama imena i sve većom upotrebom sile prema neistomišljenicima. Ljude su preuzimali na dogovorenom mjestu u Plominu i najviše na vesla i uz pomoć jedara prevozili na otok Krk u mjesto Malinska. Bilo je tu intelektualaca, javnih službenika, učitelja i velečasnika. U to vrijeme iz Brseča u državu SHS morali su iz istih razloga otići njihov domaći učitelj i velečasni.

Druga barka, Diana, kupljena je u Opatiji 1939. godine i služila je za vožnju gostiju koji su s morske strane razgledavali ljepote Opatije. Bio je to prekrasan guc dugačak pet metara obojan u tri boje: tamna do linije mora, zatim snježnobijeli trup i gornji rub trupa lakiran u orahov lak. Krmeni dio imao je lijepo izrađenu drvenu ogradicu na stupićima. Pogon je bio na vesla, također obojana u dvije boje, posjedovala je i jedro. Svi su se divili ljepoti i eleganciji guca, naročito u ono grubo vrijeme kada se uglavnom gledala funkcionalnost stvari. Često su mladići sa Brsešćine molili Josipa da im posudi barku kada su se udvarali mladim djevojkama. Lako se njome upravljalo. Barka je bila vrlo brza i okretna, naročito kada je išla na jedro. Osim svakodnevnog odlaska u ribolov, Josip se često upuštao u rizične akcije otplovivši na Kantridu gdje se tajno iskrcavao. Pješice je odlazio u Rijeku (Zona Franka), na njemu poznatim mjestima kupovao kavu koju je ukrcao u barku vješto izbjegavajući financijsku policiju, te se vraćao kući. Nije jedro služilo samo za pogon vjetrom. Jedro se razapinjalo i kao signal njegovim najmilijima da iz daljine vide da je sve u redu i da se vraća kući. Kava se poslije prodavala u Istri. Nije Josip puno znao o razvoju partizanskog pokreta i mornarice u ostalom dijelu Jadrana na jugoslavenskoj strani. Teško su živjeli, ali uglavnom mirno do kapitulacije Italije.

Motorni leut prevozi hranu – 1944. godine

Dana 11. rujna 1943. godine sa otoka Krka se sa tri koće tristo četnika prebacilo na otok Lošinj. To je bio dio poznate četničke Dinarske divizije. Talijani su se od straha razbježali po otoku.

Komandant im je bio neki major stare Jugoslavenske vojske Dubović, Dubrovčan. Nakon petnaest dana partizani su napravili desant na Lošinj iz pravca otoka Cresa, a s morske strane koristili su poznati naoružani partizanski parobrod „ LAV“ i još nekoliko naoružanih brodova. U toj partizanskoj krvavoj akciji ubijeno je oko dvjesto četnika. Josip Uhač vidio je kada je jedan dio poraženih četnika prošao kroz Brseč prilikom povlačenja s otoka Cresa. Drugi dio se ukrcao u koće, te uspio prebaciti u Italiju; među njima i major Dubović.

Dana 12. studenog Nijemci su izvršili jaki desantni napad na otoke Cres i Lošinj te ih stavili pod svoju kontrolu. Partizanske snage su se nakon kraće borbe povukle s otoka. Nijemci su zarobili 28 partizana, odveli ih iznad Lošinja gdje su morali sami sebi iskopati grobove. Likvidirani su metkom u potiljak. Napad na otoke Cres i Lošinj nije bio u neposrednoj vezi s njemačkim operacijama na obali, ali su Nijemci poduzeli iskrcavanje i osvajanje otoka iz bojazni iskrcavanja Savezničkih snaga i stvaranja jake baze na sjevernom Jadranu. Iz tog razloga su upućene i jake četničke snage koje su imale zadatak da dočekaju Engleze, koji su ih ono vrijeme smatrali za regularnu Jugoslavensku kraljevsku vojsku. Rat na moru se proširio na Kvarner. Iz tog su razloga Nijemci postali vrlo oprezni. Odmah su stavili pod kontrolu sva plovna sredstva na tom području bojeći se partizanske taktike. Govorilo se da će početi uništavati sva plovila. Ljudi su počeli namjerno potapati svoje barke po lučicama, izvlačiti ih na suho, pokušavajući ih na sve moguće načine sakriti.

Josip je također bio zabrinut za svoju barku „Dianu“. Jednog ranog jutra na kraju mjeseca rujna odvezao je barku u uvalu Lučica između Brseča i Mošćeničke Drage. Izvukao ju je na kraj male šljunčane plaže, dobro je pokrio zelenim granama i tako je kamuflirao. Zatim se pozdravio s njom i uspinjući se teško prohodnim terenom otišao. Prisutnost njemačkih brodova te pojačana budnosti na moru je bila svakodnevna, na tom području između otoka Cresa i kopna bilo je postavljeno na tisuće podvodnih mina. Svakodnevno su dva njemačka patrolna broda patrolirala od Urinja do Plomina, budno osmatrajući more i kopno. (Jedan je bio patrolni brod Stella polare koji je kasnije na tom području naletio na vlastitu minu, Danijel Frka je pisao o tom brodu vrlo temeljito, https://lanterna.news/2019/10/12/zvijezda-sjevernjaca-na-dnu-velih-vrata-torpiljarka-ta-36-stella-polare/). Kraj listopada – lijep, kasnojesenji dan, njemački patrolni brod patrolirao je tik uz obalu. Kad su prolazili iz pravca Plomina kraj uvale Lučica primijetili su nešto čudno i sumnjivo. Zaustavili su brod, oprezno na malom gumenom čamcu, njemački vojnici su se iskrcali na plažu, došli do hrpe već dobro osušenih grana sa kojih je pao list i ispod otkrili sakrivenu barku. Otišli su na brod po kantu sa gorivom dobro je polili i zapalili. Nisu čekali da vide kako barka gori već su jednostavno otišli. Otoci Lošinj i Cres oslobođeni su 20. i 21. travnja 1945. godine. Stvoreni su uvjeti za početak oslobađanja Istre, Slovenskog primorja i dalje prema Trstu. Glavni prijelaz partizanskih jedinica sa otoka na kopno dogodio se 24. i 25. travnja , ukrcajna luka mjesto Beli i iskrcajna luka mjesto Brseč.

Josip Uhač je poslije rata nabavio novu barku, kojoj je napravio vez u uvali Lučica, nije joj dao ime jer barke više nisu imale imena nego brojeve. Na mjestu gdje je izgorila njegova omiljena barka guc „Diana“ izgradio je malu drvenu ribarsku kućicu koja i danas postoji. Postao je udovac, ali sa 74 godine ponovo se oženio. Svaki dan je odlazio na dva kilometra pravog planinarenja po teško prohodnoj stazi, iz svoga mjesta Sv. Jelena u uvalu Lučica do barke, i uvijek kada je to bilo moguće išao u ribolov. Na tom je putu i umro 1965. godine u 83. godini života.

Karta iskrcavanja

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime