Jednog sunčanog zimskog dana zaputio sam se u Sovinjak. Prošavši Buzet, vozio sam dolinom rijeke Mirne. Cesta je već bila osunčana a s lijeve strane ceste pružao se pogled na čaroban prizor. Jednim dijelom polja uz Mirnu bila su još u hladu, bijela od mraza. Stao sam na tren i izašao iz automobila kako bih uživao u jutarnjem buđenju prirode. Dopirući do zaleđenog tla, prve zrake sunca izazvale su isparavanje pa se iznad površine formirala magla. Dizanjem sunca magla je prekrila cijelu dolinu ali vrlo nisko, uz samu površinu tla. To je trajalo kratko. Kako se tlo zagrijavalo brž od vode, nakon otapanja mraza isparavanje je prestalo. Osim iznad same površine rijeke, koja je dalje izgledala kao da kuha. Pomislih kako nije ni čudo da je Istra dom mnogih umjetnika. Ljudi su ovdje stvarno nadahnuti prirodom.

Upravo sam se uputio na dogovoreni razgovor s jednom takvom osobom. Riječ je o opernoj pjevačici Lori Pavletić. Ova mlada djevojka kojoj još nije ni trideset godina vodi aktivan profesionalni život okorjelog glazbenog radnika. Lora vodi zborove, klape, vokalne skupine, pjeva u nekima od njih. U Trstu,  gdje je završila studij  na konzervatoriju Giuseppe Tartini  u klasi prof. Rite Susovsky pokušava izgraditi karijeru u opernom pjevanju kao mezzosopranistica. U međuvremenu na istom konzervatoriju pohađa dirigiranje u klasi prof. A. Martinollia. Interesiralo me kako jedna tako mlada osoba u svijetu pop kulture u kojem živimo gaji ljubav prema opernom pjevanju, a uz to sa svojom majkom Nadom vodi konobu Santa Terra u Sovinjaku.

Skrenuo sam s glavne ceste, lijevo prema Sovinjaku.  Došavši do srednjovjekovnog gradića parkirao sam iza crkve, preko puta konobe za koju pretpostavljam da je jedina i samim tim ona koju tražim. Naravno, na zgradi je izvješena lijepa zelena zastava s natpisom Santa Terra.  Nakon par minuta stiže moderni fićo. Parkira ispred konobe, a iz njega izlazi sitna, energična žena u crvenom sakou i pita jesam li dugo čekao. Klasični glazbenici koje poznajem uglavnom su malo kao s drugog planeta te me zapanjila njena komunikativnost. To sam joj i rekao, na što mi je objasnila kako ljudi koji su posvećeni muziciranju, naročito tijekom priprema za ispit ili nastup moraju svaki dan sami vježbati po šest i više sati. Stoga su vrlo osjetljivi te im znaju smetati zvukovi i reakcije ljudi. Objašnjava kako je i sama prolazila slična iskustva.

Lorini prvi nastupi

Nakon čašice neformalnog razgovora započeli smo intervju na terasi s predivnim pogledom, na kojoj su se već prošlog ljeta održavali koncerti u Lorinoj organizaciji. Pa saznajmo nešto više o Lori.

Možeš li nam reći kad se rodila ljubav prema glazbi?

Mogu reći da sam pjevačica u svakom pogledu. Počela sam karijeru sa šest godina na festivalu “Mali i veliki mikrofon” u Buzetu. Nakon toga sam do svoje petnaeste godine nastupala na festivalima pop glazbe po cijeloj Hrvatskoj. Tada sam se zapitala je li to moja krajnja mogućnost ili mogu naučiti nešto više? Glazbeno obrazovanje započela sam upisavši glazbenu školu Ivan Matetić Ronjgov u Puli. Potom sam se 2008. prebacila na Glazbeno učilište Elly Bašić u Zagrebu. Sad pokušavam izgraditi svoju budućnost u opernim vodama u Trstu pošto sam tamo diplomirala operno pjevanje na konzervatoriju Giuseppe Tartini. U međuvremenu sam postala i dirigentica pa sam tako i voditeljica nekoliko vokalnih skupina, klapa i zborova.

Kad mi, površni, razmišljamo o klasičnoj glazbi, čini nam se vrlo teškom  za vježbanje ali i za slušanje. Nema baš mnogo klinaca koji vole klasičnu glazbu. I kad neka djeca idu na solfeggio uglavnom ih roditelji tjeraju.  Kako si ti zavoljela operu?

To se dogodilo sasvim spontano. Imala sam otprilike četrnaest godina. Počelo mi se događati da ostajem bez glasa nakon nastupa. Kako sam obožavala pjevati to mi je bilo zastrašujuće. Pitala sam se zašto? Stoga sam odlučila potražiti profesoricu pjevanja. Tako sam došla u muzičku školu u Pulu gdje sam započela svoje školovanje kao udaraljkaš i teoretičar jer nije bilo mjesta na pjevanju. Moram priznati da mi je to bila jedna prilično frustrirajuća godina jer, mislim…bubnjevi nakon pjevanja. To stvarno nije bila moja domena. Kad sam počela pjevati imala sam jednu super profesoricu koja mi je otvorila novi pogled na glazbu. Tada sam shvatila da je tijelo jedan instrument koji ne poznaje granice. Svaki dan smo drukčije raspoloženi i teško je postići tu jednu konstantu, taj mir. Moram priznati da nikako nisam vidjela sebe kao klasičnu pjevačicu u operi. Ja sam bila jedna od onih kojoj se opera nikako nije sviđala. Otišli bi na operu ali ja sam nekoliko puta čak izašla van. Kroz pjevanje mi se otvorio potpuno drukčiji pogled na operno pjevanje. Tada sam shvatila zašto mi se opera nije sviđala. Nitko mi je nije predstavio na pravi način. Osim toga, u operama znaju nastupati pjevači koji i nisu baš najkvalitetniji ali su tamo jer su odabrani. U Zagrebu sam imala odlične profesore, a došla sam i do čuvene Christe Ludwig koja mi se stvarno urezala u srce. Upoznavši je, shvatila sam da je to moj put tako da sad pokušavam izgraditi karijeru u opernom svijetu. Nisam zaboravila pop feeling i ne želim ga se odreći. Smatram da klasičnom glazbeniku koji nije probao pop ipak nešto fali jer je taj naš svijet klasične glazbe dosta zatvoren. Spontani muzičari koji su se razvijali po gažama i garažama daju mi jedno bogatstvo. I baš ta spontanost mi je najljepša stvar u glazbi koju čovjek može imati.

Capella Musicale Beata Vergine del Rosario iz Trsta u kojoj Lora Pavletić djeluje kao mezzosopran

Sada si i dirigentica, vrlo aktivna. Reci mi kako si posvećena dirigentskom radu?

Imam nekoliko skupina. Vodim dva mješovita zbora i tri klape. Sva ta moja ljubav prema dirigiranju krenula je od mog oca. On je pjevao u prvoj istarskoj Klapi “Roč”. Bila sam jako mala i često sam ih maltretirala da mi pjevaju pjesmu “U našeg Marina”. Tu se rodila moja ljubav prema klapskoj pjesmi. Pratila sam ih na svim nastupima i sjećam se da su često pjevali po konobama uz ognjišće i bukaletu. Kad sam se vratila u Buzet sa studija u Zagrebu mislila sam si – što da radim sad? Tako sam počela raditi sa zborom iz Roča. To mi je postao izazov jer sam htjela saznati, kao profesor, što mogu izvući iz ljudi, kako ih mogu razvijati. Na kraju krajeva – to su amateri i angažman u zboru je njihova slobodna volja. Mogu se pohvaliti lijepim rezultatima. S jednom klapom lani sam bila na natjecanju u Omišu, s vokalnom skupinom Ad Libitum bile smo na  natjecanju u Rovinju, pa zatim u Rimu gdje smo osvojile nagrade u kategorijama za najbolje izvedbe tradicionalne glazbe. I u dirigentskom poslu razvila sam  lijepe odnose i shvatila da mi to ide. Veliko mi je zadovoljstvo gledati te ljude koji nakon svojih poslova dolaze na probu i nakon probe se vraćaju kući ispunjeni, puni entuzijazma. Imala sam slučaj da žena dođe na probu i kaže mi : “Joj Lora, znaš da sam cijeli tjedan pjevala onu pjesmu i shvatila sam toliko lijepih stvari u njoj! Jedva čekam da ju opet pjevamo.” , tako da stvarno uživam u tom poslu.

Lora vodi i pjeva i u Vokalnoj skupini Ad Libitum

Što vole pjevati ljudi s kojima radite u klapama i zborovima?

Svaka vokalna skupina i svaki zbor imaju svoj stil. Moji Ročani vole popularnu i tradicionalnu glazbu, ali ja uvijek dodam malo klasike i talijanske glazbe. Čak sam im nametnula  nešto Mozartovih kompozicija. Znaju mi reći: “Mi smo stari. Kako ćemo mi na svim tim jezicima?” pa onda moramo “za ih kontentati” zapjevati i popularne tradicionalne skladbe. S klapom Oleum iz Krasice imam ono što ja zovem klapsko pjevanje. Ono što je moj tata prenio na mene kroz, vatru, bukaletu, ognjišće i društvo našla sam tamo.  Svako naše druženje je ljepota dijeljenja glazbe. S njima pjevamo klapske stvari, dok s vokalnom skupinom Ad Libitum iz Brtonigle izlazimo iz svih tih okvira. To je osam različitih glasova. Neke cure su za klasiku dok su druge za pop pa s njima pjevamo tradicionalne talijanske, švedske, bugarske kompozicije, sve do gospela, popularne američke glazbe, ili pak hrvatske.  Uglavnom, prolazimo sve granice i repertoare.

Ovo je prvi dio razgovora. U sljedećem nastavku Lora će nam ispričati kako su mama Nada i ona odlučile otvoriti konobu u Sovinjaku te kako je lani osmislila cjelogodišnji kulturni program, a to je tek početak.

 

 

 

BUZETSKI SLAVUJ U SOVINJAKU – OPERNA PJEVAČICA LORA PAVLETIĆ ( 2. dio )

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime